Neslužbena politika sjećanja na Drugi svjetski rat u javnom prostoru od 1990. godine provodila se u obliku obračuna sa spomen obilježjima posvećenih osobama i događajima što se odnose na Narodnooslobodilačku borbu. Ta politika prešutno je tolerirala gotovo sve čemu su spomen obilježja bila izložena: rušenju, uništavanju, oskvrnjivanju, oštećivanju, premještanju, uklanjanju, pohranjivanju u muzeje, zapuštanju i svim ostalim oblicima devastacije. Ponekad su spomen obilježja uklanjana po nalozima općinskih i gradskih vlasti, a kod uklanjanja, uništavanja i krađa spomen obilježja, gdje je počinitelj bio nepoznat, policija je rijetko kad tražila ili pronašla počinitelja. Na području sjeverozapadne Hrvatske, gdje većinski žive Hrvati, glavni uzrok uklanjanja i oskvrnjivanja spomen obilježja je bio “obračun” s ideologijom i nasljeđem Narodnooslobodilačke borbe i socijalističke revolucije. Razdoblje nakon 2000. godine obilježio je nastavak rušenja, uklanjanja i devastacije spomen obilježja, ali i ipak mnogo značajniji početak obnove i vraćanja spomen obilježja što se odnose na Narodnooslobodilačku borbu. Istovremeno s tim započela je izgradnja spomen obilježja poraženim kvislinškim snagama, ustašama i domobranima, prikazujući ih kao “nevine žrtve” i “hrvatske vojnike” u okviru novog sjećanja na Drugi svjetski rat. Ovaj članak analizira te procese, navodeći brojeve i primjere koji pokazuju karakter te neslužbene politike sjećanja.