Stari je zavjet pisan iz perspektive izraelskog naroda i u tom se smislu može smatrati etnocentričnim. U njemu je Izrael opisan kao svet i odvojen narod kojega je Bog izabrao da bi mu se objavio. Budući da je objava jedini način da grješni čovjek spozna Boga, Izraelovo je znanje o Bogu jedinstveno i jedino ispravno, pa su slijedom toga bogoštovlja drugih naroda i religija nužno krivovjerja. Istodobno je biblijski tekst prepun zamjerki prema izraelskom narodu, a sadrži niz pohvala strancima i došljacima koji su pokazali vrline kao što su pravednost, istinoljubivost, vjernost, poniznost i milosrđe, te im pridaje važno mjesto u Izraelovoj povijesti. Zbog toga je Stari zavjet, usporede li se etnos i objava, bezuvjetno objavocentričan, a tek uvjetno etnocentričan, što je diskurs kakav se nastavlja i u evanđelju.