U suvremenosti je napušteno umjetno razdvajanje općeg koncepta ljudskih prava na sudski ostvariva klasična liberalna (građanska i politička) prava, te aspiracijska i programska socijalna i ekonomska jamstva isključena od mogućnosti (ustavno)sudske zaštite. Stoga je razložno tvrditi da i socijalna prava predstavljaju izraz normativnog konstitucionalizma. Osobito uzme li se u obzir njihov značaj u stvaranju materijalnih preduvjeta ostvarenju dostojanstva i autonomije pojedinca kao svrhe i cilja suvremene ustavne države. Pritom njihova povezanost s proračunskom materijom, kao prerogativom tijela predstavničke demokracije, ne smije biti valjan razlog odricanja mogućnosti njihove (ustavno)sudske ostvarivosti, jer bi se time propis zakonskog ranga (proračun) izdigao ponad vrijednosne strukture temeljnoga dokumenta (ustava) koji uspostavlja pravo na minimum sredstava za vođenje dostojnoga života i autonoman razvoj ljudske osobe. S time na umu, ipak je potrebno definiranje granice do koje ustavno sudište može ići u njihovoj zaštiti, a da ne pokuša supstituirati zakonodavca. Na teorijskoj je razini nemoguće povući „krutu“ crtu razgraničenja između uloge (ustavnog)sudstva i zakonodavca pri realizaciji ustavnih socijalnih jamstava. Stoga se najpogodnijim rješenjem ističe učenje iz poredbene prakse kolumbijskog Ustavnog suda čiji je aktivistički i agresivan pristup zaštiti socijalnih prava u određenim trenucima koketirao s politizacijom Ustavnoga suda. Iz tog je razloga graničnu crtu (ustavno)sudske zaštite socijalnih prava potrebno tražiti u institucionalnim ograničenjima ustavnoga sudstva, radije nego u pokušaju konstruiranja artificijelnih ograničenja tumačenih socijalnih prava i načela.