U romanu "Mirisi, zlato i tamjan" (1968) Slobodana Novaka pripovjedač više puta aludira na Shakespeareovu komediju "Na Tri kralja" ("Twelfth Night"), uglavnom kad napominje da se ekskrementalni kalendar, koji ravna njegovim pripovijedanjem, ima podudariti s Bogojavljenjem: otud i naslov romana. Već sam pisala o tome da Novakov Shakespeare nije samo kalendarski nego je Ilirija iz "Na Tri kralja" preuzeta kronotopski, do te mjere da Novakova priča reflektira temeljne narativne relacije Shakespeareova komada, a onda i političku modernost u čijem je Shakespeare ishodištu (Jukić 2006: 92–94, 2011: 317–320). U ovome članku, pozivajući se na političku teologiju Carla Schmitta, ali i na Schmittovo čitanje Shakespearea, razlažem Novakovu Iliriju i kao dosljedan komentar na ishodišta hrvatske političke modernosti (Ilirske pokrajine, Ilirski pokret), koja sebe – pokazuje ilirsko ime – zamišlja višestruko i partenogenetski, kao modernost koja je uvijek unaprijed redux. Najzad, kako drukčije razumjeti činjenicu da Madona – kojoj je između 1965. i 1968. (kad je roman nastajao), kaže, sto godina, "sto inpunto" – dijeli rođendan s partenogenetskom Austro-Ugarskom?