Prvi susret s novosadskim Filozofskim fakultetom i živopisnim vjetrovima tamošnjeg univerzitetskog Logosa autor ovih redaka doživio je još za studentskih dana, Godine Gospodnje 2016. godine. Kada smo onomad, slijedeći ljubazni poziv prof. Damira Smiljanića s Odsjeka za filozofiju Univerziteta u Novom Sadu, kolega Luka Perušić (tada asistent na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu i tajnik Hrvatskog bioetičkog društva, te moja malenkost tada u ulozi tajnika Sveučilišnog centra za integrativnu bioetiku Sveučilišta u Zagrebu i voditelja Znanstveno istraživačkog odbora za bioetiku i psihu pri ZCI-u za integrativnu bioetiku, održali plenarna predavanja na jednom studentskom skupu koji se tradicionalno održava još od ranih 2010-ih. Uz značajne teme i bogate programske knjižice i reprezentativne filozofske nade iz Srbije i regije, te gotovo „komisijski našpanane profesore“ uvijek inspirirane i spremne za konstruktivne filozofske rasprave na visokoj razini refleksije i primjene. Što nam je, sveukupno gledajući, pričinjavalo veliku čast i odgovornost, uz nezaobilazna pitanje: „što li nas čeka tamo preko granice srijemskih poljana i šarene mistike Fruške gore?“. Malo je reći da sam već tad na prvu ostao zadivljen razinom angažmana i životnog značaja koji filozofija kao disciplina, ali i kao humanistička ideja, predstavlja novosadskim nastavnicima i studentima. Bili smo, prisjećam se, romantičarski zaneseni te posve uvjereni kako ovi ljudi zaista istinski žive filozofiju i za filozofiju. To je odgovornost pri pripremi naših plenarnih izlaganja povisilo do razine filo-praktične dužnosti, a to me i do današnjih dana uvijek nanovo poziva u to, filozofski zaista značajno jezgro paradigmatski visoko postavljenih normi i načela, kako akademskih tako i onih životnih (na što se uvijek vazda skladno nadovezuje hedonistički nahod i popratna zatečenost i opijenost daškom bezbrojnih rundi razgovora i pića…).