Ovaj rad smjera prema uspostavljanju odnosa između Heideggerove filozofije prije okreta (Kehre) i one nakon njega. Temeljni je stav rada da se Heideggerov opus treba razumijevati kao cjelina, izbjegavajući uvriježenu podjelu na fenomenološku fundamentalnu ontologiju egzistencijalne analitike tubitka i misleće pjesništvo. U skladu s time, u radu se pomoću egzistencijala pravosti i nepravosti interpretira pomak od čovjekova života pod vlašću ispostavljajućeg nalaganja postava i pjesničke egzistencije kojoj se na prosvjetlini stječe bitak. Pjesnik obitava u pravosti kada je kadar odgovarati bezvučnoj kazi govora bitka imenujući biće u svom pjevanju. On je u pravosti jer je u skladu sa svojom biti bića usmjerenog na bitak, jer svojim pjesničkim govorom izriče biće u njegovu bitku i time je u blizini bitka samog.