Ovaj rad promatra arhitekturu Kraljevskog i zemaljskog zavoda za umobolne u Stenjevcu tijekom njegove izgradnje i prvih godina postojanja. Doba od samog otvaranja zavoda 1879. do kraja Prvoga svjetskog rata bilo je obilježeno brojnim adaptacijama i proširenjima originalnih kapaciteta. Rad pokazuje kako su ta proširenja odražavala postojeće paradigme zavodske arhitekture u drugoj polovici 19. stoljeća. Arhitektura je, pod utecajem Pinelova moral treatmenta kao primarnoga terapeutskog pristupa duševnim bolestima u 19. stoljeću, bila smatrana sredstvom izlječenja i njezina se terapeutska važnost u okviru psihijatrije nije dovodila u pitanje. Dok su rani primjeri arhitekture psihijatrijskih bolnica mnogo posuđivali od zatvora i bili prilagođeni nadzoru nad duševno oboljelima (primjer je bečki Narrenturm), kasniji planovi poput linearnog i separatnog (paviljonskog) nastojali su istodobno povećati učinkovitost nadzora, djelovati terapeutski i odgovoriti na neke praktične potrebe sve napučenijih zavoda. Stenjevački zavod, koji je projektirao bečki arhitekt Kuno Waidmann, nastao je upravo na prijelazu između linearnog i separatnog tipa te je, originalno zamišljen kao linearni tip institucije, kasnijim dograđivanjima pretvoren u zavod separatnog ili paviljonskog tipa.