U Rimskoj Crkvi gregorijanskom koralu pripada važno mjesto i važna funkcija. Osobito u liturgiji. Iako se to u današnjoj liturgijskoj glazbenoj praksi često zaboravlja, pedeseta obljetnica pokoncilskoga naputka Musicam sacram (MS) iz 1967. godine pruža prigodu za ponovno razmišljanje o vrijednosti te glazbene vrste u liturgijskim slavljima. U konstituciji Sacrosantum concilium (SC) Drugoga vatikanskoga koncila govori se o svetoj glazbi koja je to svetija što se tješnje poveže s liturgijskim činom. Samo takvu glazbu s pravom možemo nazvati liturgijska, sveta glazba. Dakle, liturgijska glazba jest ona sveta glazba koja se može konkretno uvrštavati u bogoštovlje. Svjesna funkcije glazbe za liturgiju, Crkva se nije (to i ne smije!) odrekla blaga svete glazbe (gregorijanskoga korala) ni nakon uvođenja narodnoga jezika u liturgiju. Drugi vatikanski sabor prepoznao je gregorijansko pjevanje kao pjevanje rimske liturgije koje treba čuvati, ne isključujući druge vrste glazbe, pod uvjetom da ta glazba odgovara duhu liturgijskoga čina (SC, br. 117). Jasno je da danas ne treba težiti gregorijanskoj renesansi, no može se (i mora se) težiti kulturnom oporavku gregorijanskoga korala koji i danas poziva na kreativnu vjernost!