Cilj je ovog preglednog rada približiti logopedima ulogu metoda podrške. One se primjenjuju u logopedskoj terapiji radi provođenja i ispunjavanja zadanih aktivnosti i postavljenih terapijskih ciljeva. Metode podrške predstavljaju važan i nezaobilazan element u planiranju i provedbi terapije. Stoga je važno da logoped poznaje njihove prednosti i nedostatke, kao i mogućnosti i ograničenja u njihovoj primjeni s obzirom na vrstu poremećaja koji je u središtu terapije, te postavljenih ciljeva kako bi se promijenila ili ublažila klinička slika poremećaja. U radu je opisano i ukratko predstavljeno deset najčešćih metoda u logopedskoj terapiji jezičnih, govornih i komunikacijskih poremećaja, stoga navedene i opisane metode ne predstavljaju iscrpnu i sveobuhvatnu listu svih dostupnih metoda. Posebna je pažnja na kraju rada usmjerena postavljanju metoda na bihevioralno-kognitivnom teorijskom kontinuumu, odnosno u okvire onih dviju teorija koje su najviše utjecale na njihov nastanak i primjenu u kliničkom radu, te njihovo smještanje s obzirom na jezične, govorne i komunikacijske poremećaje.