Debate oko biološkog značenja čovjekove muzikalnosti težile su odigravati se unutar teorijske orijentacije koja evoluciju najviše objašnjava u pogledu »prilagodbi«. Premda je ta orijentacija donijela važne uvide, također nameće prilično stroga razlikovanja između proizvoda »prirode« i »kulture« u čovjekovu fenotipu. Sukladno tome, ovdje se argumentira da »adaptacionistič- ka leća« možda nije dovoljna za dohvaćanje pojave i važnosti kompleksnih oblika ponašanja osnovanih na više fizioloških, kognitivnih i okolišnih komponenata. Ovaj članak ocrtava alternativan, »biokulturni« pristup za koji se čini da uklanja načelne dihotomije povezane s adaptacionističkom perspektivom – pristup koji razmatra pojavu i značenje čovjekove muzikalnosti u pogledu dinamičkih povratnih (feedback) i unaprijednih (feedforward) učinaka koji se dotiču gena, mozga, tijela i sociomaterijalnog okružja. U članku se također predlaže da biokulturni pristup zahtijeva ponovno ocjenjivanje važnosti pojmova »djelovanje« (agency) i »teleologija« unutar evolucijske teorije. U te svrhe razvio sam neke misaone alate, izvučene iz enaktivne i 4E kognitivne znanosti, te dajem neke prijedloge za to kako fenomen (muzičke) improvizacije može ponuditi korisnu heuristiku za razumijevanje »teleodinamičkih« čimbenika povezanih s evolucijom biokulturnih sustava.