Teorija lijepoga igra važnu ulogu u Plotinovoj filozofiji. Ona ima metafizičku, psihološku, etičku i estetičku dimenziju. Neodvojiva je od duhovnog napredovanja i misticizma. Za Plotina, uloga je ljepote u podsjećanju na znanje o idejama. Rezultat toga znanja jest uspon duše istinskoj ljepoti uvježbavanjem u vrlinama i pročišćenjem. Također, njegova estetička teorija, posredstvom lijepoga, traga za krajnjim počelom i teži poistovjećenju s njim. Zato je Plotinova kalologija isto tako važna kao i njegova ontologija. Upravo zbog toga i proširuje značenje onoga lijepog i upućuje na njega u nekoliko svojih eneadskih rasprava (Enn. I. 6., V. 8. i VI. 7.).