Rad estetički razmatra povezanost, odnosno neodvojivost umjetnosti i ‘ludila’. Ludilo kao psihologijski i psihijatrijski pojam ne postoji, on je društveni konstrukt i kvalifikativ koji se često koristi da bi društvena većina diskvalificirala društvenu manjinu ili pojedince koji odstupaju od većinskih vrijednosti. U radu se tumači kako umjetnost jest ludilo jer je za originalno umjetničko stvaranje potrebna ekscentričnost koja često dovodi do osude. Ludilo se u umjetnosti razmatra na dva temeljna načina. Prvi na razini objektivističke estetike kada je ludilo tema, odnosno objekt umjetničkog djela, a drugi na razini subjektivističke estetike kada je ludilo subjekt, odnosno autor umjetničkog djela. Prikazuju se remek-djela velikih svjetskih umjetnika koji su bolovali od određenih mentalnih bolesti uslijed kojih su dobivali sve veću inspiraciju. Zaključno se pokazuje kako je umjetnost u objektivnom i subjektivnom smislu kao nužna ekscentričnost neodvojiva od ludila koje je time preduvjet umjetničkog djela.