The outbreak of the COVID-19 pandemic in early 2020 led to an unprecedented crisis of global proportions that led to the blockade of vital components of social action on a scale that threatened international and national security. The pandemic has demonstrated the potential to evolve and generate a wider range of threats and has opened up essential questions of understanding the security and security organization of states. It is a threat to which, although recognized in most strategic security documents, the response of national and international security systems has not been successfully defined within the still dominant understanding of security based on traditional security studies. It has been shown that security systems are still determined by a traditional concept that does not fully identify the causes of threats and crises and their correlations, which increases uncertainty and negatively affects the normative and institutional capacity needed to respond effectively to crises. The paper is based on the hypothesis that the COVID-19 pandemic has prompted a security paradigm shift that challenges the scientific community and policy-makers to define new approaches and new methods of researching security phenomena and strategic modelling of security systems and crisis management nationally and globally. The paper will therefore analyse the impact of the crisis triggered by the COVID-19 pandemic on understanding security through an analysis of the threats it has generated and defining the correlation between theoretical knowledge and practical crisis management experiences.

Izbijanje pandemije COVID-19 početkom 2020. dovelo je do nezabilježene krize globalnih razmjera koja je dovela do blokade vitalnih sastavnica društvenog djelovanja u razmjerima koji su ugrozili međunarodnu i nacionalnu sigurnost. Pandemija je iskazala potencijal za evoluciju i generiranje šireg spektra prijetnji i otvorila suštinska pitanja razumijevanja sigurnosti i sigurnosnog organiziranja država. Radi se o prijetnji na koju, iako je prepoznata u većini strateških dokumenata sigurnosti, nije uspješno definiran odgovor nacionalnih i međunarodnih sigurnosnih sustava u okviru još uvijek dominantnog razumijevanja sigurnosti utemeljenog na tradicionalnim sigurnosnim studijama. Pokazalo se da su sigurnosni sustavi još uvijek determinirani tradicionalnim konceptom koji ne omogućava u potpunosti prepoznavanje uzroka prijetnji i kriza te njihove korelacije, što jača neizvjesnost i negativno utječe na normativni i institucionalni kapacitet potreban za učinkovit odgovor na krize. Rad polazi od hipoteze kako je pandemija COVID-19 potaknula promjene sigurnosne paradigme, što znanstvenu zajednicu i donositelje političkih odluka stavlja pred izazov definiranja novih pristupa i novih metoda istraživanja sigurnosnih fenomena te strateškog modeliranja sigurnosnih sustava i upravljanja krizama na nacionalnoj i na globalnoj razini. U radu će se stoga analizirati utjecaj krize potaknute pandemijom COVID- 19 na razumijevanje sigurnosti kroz raščlambu prijetnji koje je generirala te definiranje korelacije teorijskih znanja i praktičnih iskustava upravljanja krizom.