This article offers a comparison of the politics of history of WWII in Estonia and in Croatia after their independence. Following an introduction demonstrating how Estonian and Croatian national integrative processes were predominantly marked by their "pursuit" of independency, the main thesis is exposed – that the revisionist memory of Estonian and Croatian Axis fighters as "fighters for the nation and the state" has survived primarily due to the exclusivist understanding of the Soviet Union and Yugoslavia as the Greater-Russian or Greater-Serbian "dungeons" of Estonian and Croatian people, respectively. Although the official historical memory in both countries highlights the European anti-fascist heritage, the authorities’ reluctance to move away from the exclusive statehood politics of history serves to promote a positive interpretation of Estonian and Croatian fascism. The authors in conclusion depict the differences between the two countries and warn of the fatal consequences of the current European policies towards totalitarianism as a pattern for dealing with World War II, which are pushing Estonia and Croatia further away from facing the past.

U članku se uspoređuju politike povijesti Drugoga svjetskog rata u Estoniji i Hrvatskoj poslije državnog osamostaljenja. Pokazujući kako su estonski i hrvatski nacionalno-integracijski procesi dominantno bili obilježeni "potragom" za samostalnom državom, temeljna je teza članka da revizionističko sjećanje na estonske i hrvatske osovinske borce kao na "borce za naciju i državu" opstaje zbog isključivog shvaćanja Sovjetskog Saveza i Jugoslavije kao velikoruske odnosno velikosrpske "tamnice" estonskoga i hrvatskog naroda. Iako službeno sjećanje u objema zemljama ističe europsko antifašističko nasljeđe, oklijevanje vlasti u odmicanju od ekskluzivističkih državotvornih politika povijesti potiče pozitivnu interpretaciju estonskoga i hrvatskog fašizma. Autori zaključno prikazuju razlike među dvjema zemljama te upućuju na pogubnost aktualnih europskih politika spram totalitarizma kao obrasca suočavanja s Drugim svjetskim ratom, a koje Estoniju i Hrvatsku još više udaljuju od suočavanja s prošlošću.