Slobodni kraljevski grad Bihać bio je do osmanskog osvajanja 1592. jedan od najvažnijih urbanih, a time i sociopolitičkih centara onodobnoga hrvatskog prostora. Izvanredno pozicioniran uz komunikaciju koja je spajala jadranski i panonski prostor, smješten na toku rijeke Une, zaštićen planinama te dobro naseljen i utvrđen, Bihać će vrlo brzo postati važno vojno središte u kontekstu sukoba s Osmanlijama. Desetljećima prije stupanja dinastije Habsburg na ugarsko-hrvatsko prijestolje započet će proces transformacije Bihaća u jedan od centara protuosmanskoga obrambenog sustava, a taj će proces kulminirati nakon 1527. kada grad postaje sjedište Bihaćke kapetanije, zborno mjesto Hrvatske krajine te ključna točka za sigurnost hrvatskog prostora i unutrašnjeaustrijskih zemalja, primarno Kranjske. Iako je slobodni kraljevski grad Bihać nastavio funkcionirati pod naslijeđenom gradskom upravnom strukturom, odvijalo se to u bitno drugačijem kontekstu. Sve izraženija osmanska ekspanzija i formiranje krajiškog sustava kao habsburškog odgovora, u konačnici je dovelo do podređenosti civilne gradske strukture onoj kapetanijskoj - o kojoj je uostalom ovisila i obrana grada. U prvom dijelu disertacije istražio sam i prezentirao kontekst nastanka Bihaćke kapetanije, njezin teritorijalni razvoj, promjene u strateškom značenju kroz promatrani period, broj i karakteristike vojnika gradske posade te vojnih postrojbi slanih u pomoć gradu, stanje i promjene u fortifikacijskoj infrastrukturi grada, a posebno poglavlje posvećeno je bihaćkim kapetanima i višim časnicima koji su bili dio gradske posade. Istražio sam i problematiku dopreme i skladištenja oružja i opreme u gradu te obavještajnu, stražarsku i poštansku važnost Bihaća u krajiškom kontekstu. U drugom dijelu disertacije fokusirao sam se na pojedine društvene procese kao posljedice pograničavanja, odnosno militarizacije hrvatskog prostora koja se očitovala u porastu stanovništva uključenog u ratne aktivnosti i uzdizanjem krajiške upravne strukture nad tradicionalnom civilnom strukturom ‒ u ovom slučaju bihaćkom gradskom općinom. Nakon prikaza razvoja, statusa i dostupnih podataka o pripadnicima gradske općine u promatranom periodu, prezentirao sam dinamiku suodnosa civilnih i vojnih vlasti, demografsku problematiku Bihaća, odnosno pitanje broja stanovnika, poziciju Bihaća u kontekstu velikih migracija stanovništva na pograničju i prema unutrašnjosti uključujući i uskočka kretanja. Na kraju sam istražio kako i odakle se prehranjivalo bihaćko stanovništvo, kako je uređen opskrbni sustav te odakle su i kojim komunikacijama pristizale namirnice za gradsku vojnu posadu. Budući da je hrvatsko pograničje bilo dio protuosmanskoga defenzivnog sustava na širem europskom prostoru te da je Bihać bio najvažniji grad na hrvatskom pograničju, vjerujem da će istraživanje navedene problematike biti relevantno i na široj regionalnoj/europskoj razini. Protuosmanski napor prije svega je zajednički regionalni pothvat stoga istraživanje tema poput ove implicira aplikaciju širega međunarodnog rakursa, što otvara prostor za precizniju kontekstualizaciju položaja hrvatskih zemalja u onodobnome međunarodnom kontekstu. Također, istraživanje razvoja Bihaćke kapetanije kao pogranične vojne institucije, a zatim i transformacija koje su zahvatile društvo jednog grada na pograničju može biti relevantno i u kontekstu znanstvene discipline „studija granica“ koja postaje sve aktualnija u današnjem svijetu, opterećenom geoplitikom, klimatskim promjenama i ekstenzivnim migracijama