U mom gradu sigurno niste bili, ali znate taj tip. Izlaz s autoceste, industrijska zona, kino s pet dvorana, kilometar kvadratni grada nakrcan stoljetnim pabovima. Atlantik je blizu; blizu je kvrgava čeljust obale s rtovima pod vječitom najezdom galebova. Ljetne večeri; miris balege naliježe na pašnjake okolnih naselja dok ravnodušni volovi podižu glave da bolje osluhnu riku friziranih jurilica koje klinci ganjaju zabačenim cestama.Mlad sam, a nas mladih ovdje nema mnogo, pa se može reći da se sve nas pita. Nedjelja je. Gotov je vikend, taj trodnevni festival drobljenja. Nedjelja je dan pročišćenja i kajanja; dan omekšanih lubanja, uzburkanih želudaca i šupljih obećanja da se više nikada, ali nikada nećemo tako razvaliti. Veseli te što dan ide svome kraju prije nego što je uopće počeo. Osam sati već je odavno prošlo, ali vani se još nije smračilo; topla svjetlost prožeta je onom ugodnom melankolijom koja prati srpanjske večeri na zapadu. Sa mnom za stolom, u prostoru za pušače vani pred Dockeryjem, sjedi Tug Cuniffe. Prostor za pušače uzak je komad betona sa stražnje strane paba koji gleda na rijeku. Mušice nam golicaju tjemena. Prugasto platno tende razapeto nosačima tu i tamo se, poput jedra, namreška na povjetarcu.