Hrvatski dijalektolozi proučavali su od 1945. do 2005. sva tri hrvatska narječja, u stanovitoj mjeri i torlačko, kojim Hrvati govore u neznatnoj mjeri. Najprije je pristup bio tradicionalan, poslije je prevladala strukturalistička metoda. Znatni su rezultati sinteze B. Finke i M. Moguša (čakavsko narječje) te M. Lončarića (kajkavsko narječje); sintetski prikaz hrvatska štokavština dobila je tek na početku 21. stoljeća (J. Lisac). Objavljeno je mnogo dijalekatnih rječnika svih triju narječja, poglavito čakavskoga. Ciljevi su obraditi neobrađene terene i registrirati promjene nastale u novije doba u novim uvjetima. Dijalektološki rad odvija se u organizaciji Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, kao i unutar sveučilišta, fakulteta i instituta. Nacionalni je projekt izrada Hrvatskoga jezičnog atlasa. Bit će nastavljena suradnja u međunarodnim projektima. Svakako su u posljednjih šest desetljeća ostvareni nesumnjivi rezultati, s time da kritički stav prema njima najavljuje osmišljavanje budućega rada.