Politika rezanja potrošnje je skup politika poduzetih u recesiji kako bi se javni dug i proračunski deficit smanjili rezanjem javne potrošnje i/ili povećavanjem poreza. Nastala je kao posljedica stoljetnog razvoja ideja klasičnih ekonomista i ekonomista Austrijske škole koji su dijelili temeljne ekonomske ideje poput ideje da ponuda stvara potražnju, nezaposlenost je uvijek dobrovoljna i štednja je uvijek potrebna za ekonomski rast. Nadalje, dijelili su ideje minimalne države zbog straha da bi glomazna država mogla postati tiranska. Svoj vrhunac je politika rezanja potrošnje našla u ideji ekspanzivne fiskalne konsolidacije koja pretpostavlja da rezanje javne potrošnje utječe na racionalne potrošače koji će, kada im država signalizira da će im porezi biti manji u budućnosti zbog najavljenih rezova, utvrditi da u biti imaju veći dohodak nego što su mislili da imaju. Takva fiskalna politika je kodificirana u pravu EU, u osnivačkim ugovorima, sekundarnom pravu EU i ostalim oblicima prava EU. Provođenje takve politike je bilo katastrofalno. Nijedna država na svijetu se nije ekonomski od recesije rezanjem javne potrošnje. Štednja tijekom recesije je pogubna jer nečija povećana štednja je uvijek istodobno nečiji smanjeni prihod. Rezanje javne potrošnje nije potrebno kako bi se izbjegao bankrot jer svaka država koja emitira vlastitu valutu, uvijek može emitirati još te valute. Postoje samo dva slučaja kada je politika rezanja potrošnje nužna. Prvi je slučaj pregrijane ekonomije, kada je rezanje potrošnje potrebno kako bi se inflacija držala pod kontrolom, a drugi slučaj je kada država koristi stranu valutu ili vlastitu valutu usidri na stranu valutu, kada je rezanje potrebno kako bi se izbjegao državni bankrot.