Cilj rada kritički je pristupiti sadržaju programskih tekstova hrvatskoga narodnoga preporoda u smislu razmatranja razlike estetičkoga i ideološ- koga konteksta, odnosno što se u programskim spisima hrvatske političke i spisateljske inteligencije odnosilo na suvremenu historijsko-političku problematiku, a što na estetičko-poetičku, tj. unutarknjiževnu problematiku. Istraživanje programskih tekstova ilirskoga pokreta u kontekstu odnosa estetike i ideologije odnosi se na razdoblje od 1815. godine i pojave članka Antuna Mihanovića „Reč domovini od Hasnovitosti pisanja vu Domorodnom jeziku“, objavljenoga u Beču pa sve do 1865. godine i članka Adolfa Vebera Tkalčevića „Najnoviji pojavi našeg pjesničtva“ objavljenoga u Književniku 1865. Na temelju analize sadržaja programskih tekstova hrvatskoga narodnoga preporoda u kontekstu opreke estetičkih naspram ideoloških tema može se zaključiti kako noseća hrvatska inteligencija velikoga dijela 19. stoljeća, osim senzibiliteta za suvremene historijsko-političke borbe zbog mađarske hegemonije, velik dio borbe posvećuje problemu nacionalne književnosti što upozorava na svijest o važnosti novije domaće književnosti kao temelja nacionalne kulture.