Prvi objavljeni književni rad Milana Begovića je pjesma "Nad spomenikom viških junaka prigodom dvadesetpetogodišnjice viškog boja MDCCCLXVI, dne XX. srpnja MDCCCXCI" tiskana u zadarskom "Naro"dnom listu 25. srpnja 1891. Tada još šenaestogodišnjak, Begović je svoju pjesmu potpisao pseudonimom Tugomir Cetinski. Godine 1904. Hrvatska knjižarnica izdaje u Zadru zbirku njegovih soneta "Život za cara", dok su njegove prethodne dvije knjige "Gretchen" (1893.) i "Hrvatska pjesma" (1900.) najprije tiskane u "Narodnom listu", odnosno "Glasniku Matice dalmatinske". U zadarskoj periodici objavio je ukupno dvadeset i čeiri pjesme, nekoliko pjesničkih prijevoda, književnih i likovnih prikaza, pripovijest "Suvišan", libreto "Ivo Senjanin" i dramolet "Lijepa kneginja". Godine 1901. Begović dolazi kao suplent na nižu hrvatsku gimnaziju u Zadar. Za boravka u Zadru Begović kontaktira s književnicima koje je upooznao u gradu, a s nekima održava uspostavljene veze. Jedan od njih, Rikard Katalinić Jeretov objavljuje mu godine 1906., vlastitom nakladom, prvi put u zasebnoj knjizi, komediju "Venus victrix", a u portretu "Konte Ivo" Begović se pak prisjeća svog prvog susreta s Vojnovićem, što se odigrao upravo u Zadru. Godine 1905. vanjski je urednik za knjižvnost u časopisu "Lovor" što ga je u Zadru pokrenuo Milutin Cihlar Nehajev, i koji je te godine bio jedini književni časopis u Hrvatskoj. Baš je Begovićevom zaslugom Dinko Šimunović u "Lovoru" objavio svoju prvu pripovijetku "Mrkodol", najavljujući svoje značajno mjesto u hrvatskoj književnosti. O Begovićevom književnom radu tiskan je u zadarskoj periodici čitav niz književnih kritika i eseja. Povodom izlaska njegove "Knjige Boccadoro" (1900.)vodi se oštra polemika između Marka Cara i Vinka Kisića, koja ima zapaženog odjeka i u književnim časopisima sjeverne Hrvatske. Od ostalih književnokritičkih priloga posebice se izdvajaju oni godine 1906. o Begovićevoj drami "Gospđa Walewska" u zadarskoj "Hrvatskoj kruni" što su ih pisali Antun Gustav Matoš i Srđan Tucić.