Autor filozofsko-sociološki propituje ulogu religije kao ključnog čimbenika u kreiranju i održavanju nacionalnih identiteta, osvrćući se na specifične etno-religijske amalgame. Nikola Puzović poseban fokus stavlja na liberalni nacionalizam Ante Starčevića, čijim građanskim modelom i antiklerikalizmom zapravo brani pozitivistički sekularizam, te na pesimizam Arthura Schopenhauera čime zapravo ističe negativne pojavnosti dogme ispitujući pravovaljanost vjerskih učenja. — Ažuriranje (31. ožujak 2026.): Ovdje je sažet samo dio osobnog poimanja religije. Prije svega, politički prihvaćena – kao norma kolektiviteta, no individualno nezavisna; filozofski upitna; sociološki tretirana kao nužni fenomen. – Psihološki: radikalni pesimizam (koji se i ovdje reflektira) nije utjelovljen preko knjiga, već je jednostavno oduvijek sastavni dio bića kao takvog (osobno) – a opet uviđamo distinkciju u odnosu na ideale (tzv. „ropski duh“ od kojeg naše biće jest satkano, nuždom bivstvovanja)... — sociološki dio publikacije objavljen je i u međumrežnom tjedniku „Hrvatski fokus“. Academia.edu