UMJESTO UVODA Ja, Gromov sin, izjavljujem da je ova knjiga, koju čitate, moj autorski rad. Sastavio sam je kako sam znao i umio, pri zdra­voj pameti i čistoj svijesti, po mojoj ocjeni. Izjavljujem da sam Crnogorac. Ne sto posto, ali jesam, van svake sumnje. Govorim vam sa stanovišta šampiona, nevidljivog ša­mpiona zato što se nijesam takmičio, nijesam se takmičio ni u je­dnom takmičenju. Takmičio sam se sam sa sobom. Pokazao sam superiornost, izdržljivost i vještinu Ostvario sam pobjedu, vr­hunski rezultat. Pobijedio sam poraz. Pojedinac sam s jedinstvenom karijerom u oblasti bio­me­di­cinskog inžinjerstva. Moja obrazovna podloga, koja uklju­ču­­je diplomu iz elektronike na Elektrotehničkom fakultetu Uni­­verziteta u Beogradu i magistaarske studije iz biome­di­cin­skog inžinjerstva na Centru za multidisciplinarne studije Uni­verziteta u Beogradu, pokazuju da imam duboko tehničko i multi­­­disci­plinarno znanje ključno za rad sa sofisticiranom medi­cinskom opre­mom. Znanja iz elektronike su bila moj lični izbor bez pre­ci­znog cilja kako i gdje ću da ih koristim u budućnosti. Znanja iz biomedicinskog inžinjerstva su bila, takođe, moj lični izbor, mo­tivisana radnim okruženjem u kojem sam se nalazio, klini­čko-bolničkim centrom. Imao sam ja, i imam i druga znanja i spo­so­bnosti, itekako. U to ćete da se uvjerite čitanjem ove knji­ge, a ima po kome i da mi dođe. Imam ja i moje lično nasle­đe. Imao sam i oca i majku. ◊ Ovo je moje fascinantno putovanje kroz vrijeme, sjeća­nja i refleksije o mojem traganju za smislom i identitetom. Uvo­dim vas u svijet bogat porodičnim nasleđem, legendama o slav­nim precima, pričama koje su utemeljile moj pogled na svijet i učvr­stile vrijednosti hrabrosti i ponosa. Vodim vas od mog djetinjstva u ulicama rodnog grada do nesvakidašnjih anegdota iz školskih i studentskih dana. Pri­po­vijedam vam o trenucima radosti i ljubavi, ali i o unutrašnjim di­le­mama i izazovima. S posebnom i velikom pažnjom proživljavam važne su­sre­te i lične izbore – kao što su prve ljubavi, odluke da nad­ma­šim sopstvene granice, suočavanja s preprekama koje donosi zre­lost i profesija. Dajem vam sveobuhvatnu temu mog života. Nadam se da ću da odgovorim na tvoja pitanja: gdje sam sada, što radim i za­što radim to što radim? ◊ Prva ljubav opisuje susret dvoje mladih – maturanta i uče­­­nice prvog razreda gimnazije. Kroz njihov odnos, Gromov sin prikazuje polako rastuću bliskost i zaljubljenost. Početak nji­hove veze odslikan je kroz neobavezne razgovore i zajed­ničke tre­nutke, a kulminira intimnim trenutkom na plaži „Galeb”.­ Tu, mladić postaje njen prvi odabranik. Na taj način, ovaj trenutak po­staje duboko emotivan i simbolički značajan za oboje. Po­dsjeća na „Sjaj u travi” – film koji govori o nezabo­rav­nim ljuba­vima iz mladosti. ◊ Ambicija i posvećenost učenju, koji sam ispoljio već u osnov­noj školi, nastavila se i u gimnaziji. U biranju između širokih na­sta­v­nih sadržaja u školi i javnih informacija, koje sam dobijao iz okruženja, polako sam naginjao i opredjeljivao se ka djelu koji je ostavio Albert Ajnštajn, putu koji vodi u taj svijet. Sjećam se, i danas, razgovora Alberta Ajnštajna i Čarlija Čaplina na premi­jeri filma „Svjetlosti velegrada”, januara 1931. godine. Ajnštajn: Ono što me oduševljava u Vašoj umjetnosti je­ste to što je univerzalna. Vi ne kažete ni riječ, ipak … svijet Vas razumije. Čaplin: To je istina, ali Vaša slava je još veća … ljudi Vam se dive, ali niko Vas ne razumije. ◊ Dajem vam nostalgično i reflektivno viđenje student­skog života u Beogradu kroz oči maldog Crnogorca koji se suo­ča­va s izazovima velikog grada, akademskim težnjama i nape­to­sti između vlastitih želja i društvenih očekivanja. Opisujem vam do­la­zak u Beograd i izazove s prijemnim ispitom na Elektro­te­hničkom fakultetu, dilemu između idealizovanih snova o atom­skoj fizici i realnosti koju donosi studiranje tehni­čke fizike. To po­ka­zuje potrebu Gromovog sina da se prilagodi okol­nostima, iako to nije u skladu s njegovim ambicijama. Osjećaj stranosti i nerazumijevanja je jako prisutan. Ogle­­da se u specifičnom prizoru na Trgu Marksa i Engelsa. On i drugi Crnogorci osjećaju ponos zbog svog porijekla, dok oko­li­na reaguje s blagom rezervom. To stvara unutrašnju napetost između identiteta i spoljnjih očekivanja. Kombinacija ponosa i ra­zo­­čarenja prati ga i dalje, tokom potrage za smještajem i adap­ta­cije na beogradski život. Studentska soba postaje centralno mje­sto za razmišljanja i duhovnu potrošnju, a tehničke sitnice, kao što su centrlno grijanje i tranzistor, postaju simboli njegovih unu­trašnjih borbi i zasićenosti informacijama u Beogradu. Konflikt između ličnog razvoja i porodice postaje cen­tra­lni problem. Očeve riječi da se „odrodio” i majčino zapažanje da ga je „Beograd pokvario” pokazuju jaz između tradicionalnih vri­jednosti i novostečenih iskustava. Tu je i duhovita i kritička anegdota o „najpametnijem gra­du”, koja, dodatno, osvetljava površinske, ali i duboko ukori­je­njene fenomene beogradskog života. Kritikuje kolektivni za­nos za zabavom i površinskim sadržajima, dok, Gromov sin, izra­­žava želju za dubljim razumijevanjem društva i culture. ◊ Dajem vam istoriju jedne ljubavi. Istoriju o Branki. Branka je, u početku, prestavljena kao vesela i zabavna dje­vo­j­­ka, koja uživa u pažnji drugih. Mlada je, neozbiljna i šar­mantna. Njen izgled i ponašanje odražavaju njenu spontanu i veselu prir­odu. To privlači mnoge studente. Gromov sin se vraća iz Beo­gra­da, poslije završenih studija, upoznaje Branku i ona postaje sre­dišnji dio njegovog života. Početak ljubavi je deli­katan i pun emo­cija. Branka je, tog ljeta, na korzu, šetala sa dvije dru­ga­rice, u sredini, između njih. Svijetloplava bluza, bijela suknja, bijele san­dale s kaiševima, svijetlo obojena kosa, lice, ruke i noge, vi­dljivi djelovi tijela preplanuli od sunca, od kupanja i sunčanja na bli­skom moru, široki osmjeh, biserni zubi. Gromov sin je stajao sam na trotoaru korza kojim su prolazili šetači. Razmišljao je i upo­ređivao je, u svojim mislima, sa drugim djevojkama. Polako i postupno je ocijenio da je ljepša od svih drugih. Poslije for­malnog upoznavanja, Gromov sin saznaje da, Branka, nije samo naj­ljepša od svih nego i da je obrazovana, da je završila fakultet, da radi, zarađuje, prima platu. Jednom riječju, ona je Kraljica. Is­pu­njava sve uslove koje on cijeni i ima u njegovom sistemu vri­jednosti. Proljeće donosi produbljavanje njihovog odnosa kroz šetnje i razgovore. Branka, kroz nadimak „Patko žuta”, po­ka­zje svoju ljubaznost i humor, a on, sa sve većim entuzi­jaz­mom, planira brak. San o idealnom ljubavnom životu nailazi na pre­preku u tradicionalnoj odluci oca da organizuje vjenčanje. Vje­n­čanje i medeni mjesec postavljaju temelj za zajedničko živ­ljenje. Gromov sin bilježi uspomene s medenog mjeseca, ali ih, ka­s­nije, gubi zbog teničke greške. To daje ironični ton priči. Porodična sreća dolazi ubrzo nakon vjenčanja. Praćena je smiješnim i dirljivim trenucima, kao što je pripomaganje pri po­ro­đaju. Branka uspješno balansira porodične i poslovne oba­ve­ze. Posvećena je i spremna da bude uvijek tu za porodicu. Brine za rodbinu i organizuje proslave. To jača porodične i prija­teljske veze i dodatno učvršćuje emocionalnu povezanost članova po­ro­dice. ◊ Gromov sin se suočava s bolom zbog smrti voljene Bra­n­ke. Gubitak Branke nije sam fizički nego i emocionalni. Gro­mov sin se nosi s tugom koja ne prestaje. Tuga postaje centralni ele­ment u njegovom životu. Refleksija o životu dolazi kao pri­rodan odgovor na gubitak. Filozofski preokret je testament, koji označava kraj ži­vo­t­nog ciklusa i podjelu imovine. Postavlja pitanje o prolaz­nosti sve­ga, uključujući i ljudsku egzistenciju. Kako se nosimo s onim što ostaje iza nas? Šta, u suštini, ostavljamo za sobom? Sada, kad se spremam da pođem na sastanke radosti, ko­je mi je život priredio, sa sjetom se sjećam Branke, zato što je ne­ma da učestvuje i dijeli te trenutke radosti. Pomišljam i znam ka­ko bi me odgurnula ustranu riječima:„Što se ti guraš? To su mo­ja djeca i moja unučad više nego tvoja!” ◊ Kroz poglavlja „Antejski kompleks”, „Ljudi laži i zlo” i „Ži­vo­tni skript”, uranjam u filozofska razmišljanja o prirodi čo­vje­kove duše, sudbinskim pitanjima i putevima koji oblikuju sva­kog pojedinca u svijetu. Kroz iskrene i promišljene analize, ot­kri­vam vam moju ličnu priču i univerzalne istine o ljudskoj pri­rodi i svrsi. Vodim vas kroz mračne trenutke, prespitujem mo­ju prošlost i tražim svijetlo u sadašnjosti. Govorim vam o mo­jim životnim padovima i usponima, ali i o kolektivnom na­sle­đu jednog naroda. Ovo nije priča samo o prošlosti. Ovo je priča o ponov­nom rođenju, o traženju sopstvenog puta među ruševinama sta­rih ideala i pronalaženju sopstvene snage u svijetu koji rijetko pru­ža utočište. ◊ U poglavlju „Vatreno krštenje” u središtu price je mlad, obra­zovani inžinjer, Gromov sin, koji se suočava s neobičnom i nesigurnom radnom dinamikom u Televiziji Titoigrad. Nepo­zna­ta imena i novi rukovodioci dolaze i odlaze, među kojima su vi­so­ki službenici poput ambasadora i „savjetnici” koji nemaju stva­rnu ulogu. U takvom okruženju, Ljubo Kosović, dugo­go­dišnji direktor, biva povučen na poziciju savjetnika – poziciju ko­ju niko ne koristi i ne cijeni. Gromov sin s nevjericom i nes­i­gurnošću posmatra kako taj iskusni stručnjak postaje figura bez uti­caja, što u njemu budi osjećaj da i sam može da postane „su­vi­šan”. U svojoj svakodnevici, suočen je sa sveprožimajućom političkom atmosferom i sastancima Saveza Komunista, gdje “društveno-politički angažovani intelektulci” dominiraju razgo­vorom , često osuđujući kolege radi vlastitog uzdizanja. Uprkos tome što nije meta kritike, on osjeća težinu i besmisao ovih sasta­naka, uviđajući koliko je sve to daleko od inžinjerske stru­ke, kojoj je posvetio svoja stremljenja. Ovo iskustvo ga poste­peno navodi na preispitivanje svojih životnih izbora i vrije­dnosti otvarajući put unutrašnjoj potrebi za traženjem smisla i vri­jednosti izvan ove organizacije i same struke. Kroz konflikt između ličnih težnji i društvene stvar­no­sti, ova knjiga istražuje što znači biti dio „neotuđenog druš­tve­nog rada” i kako pojedinac može da ostane vjeran sebi i sis­temu koji njeguje konformizam i jalove ambicije. Gromov sin pos­taje sim­bol generacije koja balansira između ideala i stvar­nosti, iz­me­đu nauke i praznih obećanja o „progresu”. ◊ U poglavlju „Crnačka nedoumica” priča je smještena u Crnu Goru 1987. godine, u vremenu kada zakoni ne štite od dis­kri­minacije, a društveni sistemi počivaju na duboko ukori­e­nje­nim predrasudama i političkoj korupciji. Crnac Afroame­ri­kanac, dugogodišnji radnik u Kliničko-bolničkom centru Pod­go­­rica, suočava se s neobičnim, apsurdnim i jezivim zlostav­lja­njem koje kulminira optužbom od strane grupacije nalik Kju-kluks-klanu, nazvanih KKK1,KKK2 i KKK3. Veze u ovoj gru­pa­ciji su zasnovane na prijateljstvima, interesima i među­sobnoj podršci. Iz njihovih postupaka izlazi na vidjeo mračno lice sis­te­ma u kojem moćnici manupulišu radnim procesima, a Pravda se obezvređuje. U jednoj, kafkijanskoj situaciji, Crnac Afroamerikanac po­staje meta montiranog disciplinskog postupka na osnovu la­žnih optužbi o agresiji. Njegova nemoć pred licem optužbe i pre­dstava koja se odvija u Disciplinskoj komisiji, predvođena KKK2 i podržana sjenkom KKK1, prikazuje moralno i pravno izo­bličenje sistema. Dokaz za optužbu je zasnovan na lažnim izja­vama svjedoka. Crnac je osuđen na društvenu „smrt”, presu­dom da se kazna izvršava ukoliko KKK1 ponovo pozove Crnca na zadadak u roku od godinu dana. Tako mu je suđeno samo za­to što je „drugačiji”, a njegovi mučitelji dobijaju zadovoljstvo u „pobjedi”. Koz ove surove procese, Crnac, pogođen posttrau­mat­skim poremećajem, zapada u težak psihološki vrtlog. Njegovo zdra­vstveno stanje postaje simbol za društvni pritisak i diskrimi­na­ciju koja razara ne samo njega nego i samu srž institucij. Dok psi­hijatri i psiholozi pokušavaju da mu pomognu, da ga opo­ra­ve, Crnac shvata da njegovo preživljavanje nije samo fizičko, već egzistencijalno – borba za očuvanje duha u okruženju gdje mu je oduzeta autonomija i parvo na radni mir. U zaključki price, Gromov sin i profesorica, otkrivaju su­ro­vu stvarnost „bijele” i „crne” uloge u ovom sistemu. Gro­mov sin je taj koji je doveden u položaj Crnca, postajući instru­ment za izražavanje sitnih osveta i ega onih koji vladaju. Na taj na­čin, priča se širi izvan lične sudbine jednog čovjeka i postaje uni­verzalna – o sukobu pojedinca i kormumpiranog sis­tema, o mo­ći i nemoći, o privilegijama i otporu. Kombinacija surove realnosti i emotivne dubine, u ov­om poglavlju, pruža čitateljima uvid u tihi očaj i svakodnevni otpor pojedinca suočenog s nepravdom i porazom etike u sis­t­e­mu koji tvrdi da se zalaže za jednakost i pravdu. Ova priča koristi moćne simbole i duboko angažovanu na­rativnu strukturu da pokaže univerzalnu borbu pojedinca pro­tiv represivnog i korumpiranog sistema. Kroz lik Afroame­ri­knca u Crnoj Gori osamdesetih godina dvadestog vijeka, pisac od­sli­kava nepravdu i licemjerje sistema u kojem kulturna razli­či­tost, simbolično predstavljena kao etnička, postaje razlog za po­ni­žavanje, progon i uskraćivanje osnovnih ljudskih prava. Kroz uvod u grupaciju KKK1, KKK2 i KKK3 – jasne si­m­­bole organizovane diskriminacije i mržnje – Gromov sin stva­ra jeziv prikaz sistema u kojem je pojedinac ranjiv pred laž­nim optužbama i montiranim disciplinskim postupcima. Kafkij­a­n­ska atmosfera stvara utisak nemogućnosti bjekstva iz repre­siv­nog okruženja i naglašava apsurd pravosudnog sistema u ko­jem je Pravda obesmišljena, a korupcija cveta. Središnji sukob dolazi do izražaja kada glavni lik, Gro­mov sin, biva optužen za agresiju i podvrgnut disciplin­skom po­stupku. Uprkos nepostojanju stvarnih dokaza, na os­no­vu lažnih izjava svjedoka. Osuda na društvenu „smrt”, kaznu koja simbolizuje gu­bi­tak dostojanstva i prava na rad i miran život, razotkriva sis­te­matski rasizam i institucionalnu mržnju prema „drugačijima” i po­kazuje kako pojedinac može da bude potpuno izolovan zbog toga što je „drugačiji”. ◊ U poglavlju „Podsjeti me šta to bješe posao”, radnja je smje­štena u 1993. godinu, vrijme hiperinflacije i rata u sus­je­dnim zemljam. Dok društvo tone u nesigurnost, politički sis­tem po­staje sve manje human i pojedinci se suočavaju s bru­talnim po­sledicama koje diktira država. Protagonist, Gromov sin, du­go­godišnji radnik u javnoj instituciji, odjednom biva pro­glašen „tehnološkim viškom”. Na postojeće radno mjesto do­vode izbje­glicu iz Zagreba, kojeg su vlasti smatrale važnijim zbog nje­govog statusa i političkog značenja. Vlastima je šaptao Ričard Ho­l­bruk što će da rade i kako. Gromov sin postaje simbol neže­ljenog viška u sistemu i njegova egzistencija se urušava. Oduzimanjem posla, Gromovom sinu se oduzimaju ide­n­­titet i parvo na život dostojan čovjaka. Sistem mu nudi lice­mje­rnu, „pozitivnu” pravnu regulativu – pravila koja ga for­ma­lno štite, a zapravo mu uskraćuju svaku stvarnu mogućnost. Za­bra­­njeno mu je da radi, a istovremeno mu prijeti optužba za „otsustvo s posla”. Država, simoblizovana u ravnodušnom di­re­­k­toru, koristi smicalice da ga, na kraju, trajno ukloni, presu­di­vši mu zbog navodnog neopravdanog otsustva. Iako je psihološki slomljen, glavni junak, Gromov sin, ne prihvata mirno ovu situaciju. Bez ličnih prihoda za život, pre­i­­spituje sve ono što je bilo i ono što jeste. U nizu unutrašnjih dija­­­loga i susreta s institucijama, on vidi sitematsku okrutnost ko­ja je nemilosrdna prema slabima. Institucije su, zapravo, po­ka­­zale svoje „pravo lice”, a on ostaje simbol otpora i žrtva dru­štva kojem, formalno, ništa nije dugovao. On nije bio ništa du­žan tom društvu, niti je bio odgovoran za okolnosti u kojima se na­šao, ali je ipak postao žrtva nesavršenosti i nepravdi tog dru­štva ili sistem. Ovo implicira da su, društvo i sistem, nespo­sobni da pruže zaštitu ili podršku, iako osoba nije počinila nika­kve greške. U završnici, protagonista, Gromov sin, pronalazi crno­hu­mornu spoznaju – surova igra vlasti prema njemu nije uspjela da ga potpuno slomi, već ga je, na paradoksalan način, oslobo­di­la iluzija o društvenoj pravdi. Prihvatajući apsurd, on ulazi u ka­f­kij­anski prostor, u kojem shvata da sistem nije samo repre­si­van već i suštinski nesposoban za empatiju i humanost. “L”Etat,c’est moi”, reako je neko nekada, a on, u ironiji svog pro­­gon­stva, vidi vlast kao jednostavnu „babovinu” naslijeđenu korz generacije koje guše pojedinca i samu mogućnost boljeg društva. SONET_66[1] Umoran od svega u smrt mi se žuri, Jer vidjeh zaslužnog kako bijedno prosi, I nitkova što se bogato kinđuri, I odanost kako poniženje snosi, I zlatna obličja o pogrešnom vratu, I savršenstvo u blatnom beščašću, I djevice silom predane razvratu, I snagu straćenu nesposobnom vlašću, I umjetnost kojoj moćnik uzde stavlja, I zločince kako vladaju dobrotom, I mračnjaštvo kako dobrotom upravlja, I kako iskrenost brkaju s prostotom, Skrhan, spokojnoj smrti ću se dati. Viljem Šekspir ◊ Pričam vam o prošlosti, ali vas i inspirativno podsjećam da su životni izazovi prilika za rast i preobražaj. Kroz refleksiju i analizu uspomena, podsjećam vas da su sjećanja, čak i ona naj­teža, temelji koji nas vode ka samospoznaji i miru. Intimno vam svje­dočim o mom životu i vremenu, ali i univerzalno vam go­vorim o ljudskoj borbi , vjeri u sebe i moć sjećanja. ◊ Na kraju, dao sam vam i to šta radi Gromov sin sada i ka­ko izgleda njegov radni dan na mjestu na kojem su svi mirni. Ko zna bolje, široko mu polje. Autor [1] https://www.wikisource.org/wiki/Sonet_(Šekspir)_66 Licenca CC.BY-SA 4.0