Analiza izvora i relevantne literature pokazuje da su tijekom cijeloga razdoblja postojanja komunističke Jugoslavije jugoslavenski politički vrh i tajne službe hrvatsku političku emigraciju, s obzirom na njezin dominantno antijugoslavenski i antikomunistički stav, tretirale kao neprijateljski element i kao državnu sigurnosnu prijetnju. To je rezultiralo ne samo nadzorom „neprijateljske emigracije“, nego i pokušajima nasilne neutralizacije njezinih istaknutih čimbenika, što je uključivalo i serije državno organiziranih atentata. S druge strane, primarno zbog takva nasilnog djelovanja Jugoslavije prema emigraciji (pri čemu su neki od emigranata bili predmetom nasilja i u domovini, prije bijega u inozemstvo) i u njezinim manjim dijelovima pojavljuje se ideja o nužnosti nasilne borbe. Iako je bilo pokušaja dokazivanja da su jugoslavenske tajne službe likvidirale isključivo „teroriste“, mahom vezane uz ustašku ideologiju, analiza pokazuje da su ubijani i oni emigranti koji nisu imali bilo kakve veze s nasilnim djelovanjem što se pokazuje na primjeru Stjepana Đurekovića.