Govoriti o mudrosti u kontekstu Knjige Otkrivenja uistinu je kompleksno. Prije svega, poteškoća zasigurno jest uspostava stabilne veze između govora o mudrosti i apokaliptici. Ipak, pravilno shvaćen grčki pojam mudrosti – σοφία – u sebi krije nešto od smisla apokaliptike. Naravno, ukoliko je mudrost ne tek pasivno znanje koje posjeduje individua, nego ipak aktivno zalaganje, odnosno traganje za istinskim životom u okvirima stvorenog svijeta. Grčku riječ σοφία u Knjizi Otkrivenja nalazimo svega četiri puta: Otk 5,12; 7,12; 13,18; 17,9. Na prvom mjestu ta je riječ Kristov atribut, a na drugom kao Božji atribut. S druge strane, ta se riječ rabi na još dvama mjestima gdje je čovjek pozvan biti mudrom osobom. Dok je, dakle, Bog onaj koji ima karakter mudrosti, čovjek je onaj koji treba povjerovati u mogućnost svojeg mudrog djelovanja. U ovom se radu, stoga, prvo pokušava dati odgovor na značenja i smisao riječi σοφία u kontekstu antičkog svijeta i biblijskih spisa te potom prikazati vezu između mudrosne i apokaliptičke književnosti. To će biti učinjeno analizom onih mjesta unutar Knjige Otkrivenja gdje nalazimo riječ σοφία ne bi li se postigla zaokružena slika o smislu i značenju govora o mudrosti u Knjizi Otkrivenja.