Članak istražuje filozofiju prava Vladimira S. Solovjova, jednoga od najvažnijih ruskih mislilaca 19. stoljeća. U središtu su njegove ideje Svejedinstva, Bogočovještva i Sofije, povezane s personalističkim shvaćanjem osobe i ljudskog dostojanstva. Metodološki, rad se temelji na hermeneutičko-komparativnoj analizi, uspoređujući Solovjovljevu misao s tradicijom prirodnog prava i personalizmom 20. stoljeća. Solovjov pravo definira kao „minimum dobra“ – nužan okvir za sprječavanje kaosa i uspostavu pravednog poretka – dok ga istodobno promatra u eshatološkoj perspektivi, kao put prema konačnom jedinstvu čovječanstva u Bogu. Odbacujući pravni pozitivizam i sekularna svođenja prirodnog prava, naglašava neraskidivu vezu prava i morala. Time anticipira personalizam 20. stoljeća te nudi viziju univerzalne zajednice utemeljene na ljubavi, pravdi i dostojanstvu svake osobe. Doprinos rada ogleda se u isticanju Solovjovljeve filozofije prava kao preteče personalizma i kao relevantnog izvora za suvremene rasprave o temelju prava i ljudskog dostojanstva.