S francuskom upravom u hrvatskim zemljama stupilo je na snagu i francusko državno zakonodavstvo. Između ostaloga, ono je uključivalo i Konkordat između Napoleona i Svete Stolice iz 1801. te Napoleonovu jednostranu zakonsku nadopunu u obliku 77 „Organskih članaka“ iz iste godine. Ovi dokumenti učinili su katoličke biskupije u Francuskoj nekom vrstom carskih upravnih tijela pod nadzorom Ministarstva bogoštovlja. Tako je čl. 39 propisao da će u katoličkim crkvama Francuskoga Carstva od tada nadalje moći postojati samo jedna liturgija i samo jedan katekizam. To je bila osnova za sastavljanje jednoga univerzalnoga Katekizma za sve katoličke crkve u Francuskom Carstvu, poznatoga kao Carski katekizam, objavljenoga 1806. godine. Njega su državni organi vlasti uveli bez potvrde pape Pija VII. i u njemu je prvi put u povijesti katekizma uz pouku o četvrtoj Božjoj zapovijedi izrijekom bilo spomenuto jedno svjetovno ime, dakako, cara Napoleona I. Generalni providur za Dalmaciju Vincenzo Dandolo prvi je 1807. godine naložio prevođenje Carskoga katekizma na „ilirski“, tj. hrvatski jezik, jer je Dalmacija postala dio Kraljevine Italije. Taj je pokušaj završio fijaskom zbog recenzija koje su ukazivale na nerazumljivost prijevoda među narodom. U Ilirskim pokrajinama osnovanim 1809. godine prijevodi su, bilo cjeloviti, bilo tek nekoliko poglavlja, na poticaj civilnih vlasti objavljeni 1811. i 1812. godine, i to na čak četiri jezika: talijanskom, slovenskom, njemačkom i „ilirskom“ jeziku. Premda su ostali bez utjecaja jer su Ilirske pokrajine ukinute već 1813. godine, a Napoleonov katekizam strogo zabranjen od strane austrijskih vlasti, ovi prevodilački pothvati ostaju vrlo vrijedan primjer propagande i pokušaja kulturnoga transfera Napoleonova imperijalnoga kulta u ove krajeve, o čemu će biti riječ u ovome radu.