Buzetski je dijalekt jedan je od šest čakavskih dijalekata, kako uzimamo od Brozovićeve klasifikacije čakavskoga narječja 1970. Danas se upotrebljavaju i nazivi gornjomiranski (Pliško) te buzetsko-gornjomiranski dijalekt. Dobro je istražen i poznat. Uvodno se osvrćem na povijest istraživanja, kada se i zašto govorilo o buzetskoj kajkavštini (Aleksandar Belić, Mieczysław Małecki,. Fran Ramovš i Tine Logar, Josip Ribarić, Mate Hraste, Pavle Ivić, Dalibor Brozović, Božidar Finka, Petar Šimunović, Silvana Vranić i dr.). Prvi je termin 'buzetski dijalekt' u značenju u kojem se i u suvremenoj literaturi percipira upotrijebio Dalibor Brozović (1970.). Ranije su buzetski govori tretirani kao spoj čakavskoga narječja i slovenskoga jezika, kajkavskoga i čakavskoga narječja ili kao dio ekavskoga čakavskoga dijalekta. Razlikuju se dva poddijalekta, sjevernoistočni većinski i jugozapadni manjinski. Na sjeveru je veći utjecaj slovenskoga jezika, više je slovenskih značajki, a na jugu je više čakavskih karakteristika. U glavnom dijelu priloga analiziraju se osobine posebno u odnosu na kajkavsko narječje.