Rasprave o svijesti u umjetnoj inteligenciji često se temelje na komputacijskom funkcionalizmu – pretpostavci da je izvođenje odgovarajućih računskih procesa dovoljno za pojavu svijesti. Znanstvenici poput Bena Goertzela i Josche Bacha brane ovu poziciju, tvrdeći da je funkcionalna arhitektura, neovisno o fizičkom supstratu, ključna za razumijevanje uma. Thomas Metzinger, iako otvoren prema mogućnosti strojne svijesti, upozorava na duboke etičke implikacije te zagovara moratorij na razvoj fenomenalno svjesnih sustava dok ne razvijemo adekvatne etičke okvire. Brojni mislioci – poput Neda Blocka, Marka Solmsa i Davida Bentleyja Harta – upozoravaju na teorijske i ontološke manjkavosti funkcionalističkih i komputacijskih pristupa. Block ističe biološku ukorijenjenost svijesti, dok Solms smatra da bez afektivnih komponenti umjetni sustavi ne mogu posjedovati um. Hartov kritički zaokret odbacuje mehanicističku metafiziku na kojoj počivaju ovi pristupi. Hart tvrdi da umjetna inteligencija, iako učinkovita u simulaciji intencionalnog ponašanja, ostaje ontološki nesposobna za svijest, moralnu unutrašnjost ili refleksivnost – čime se potencira njezina neodgovornost i etička neutralnost. Hartova kritika naglašava da se iza privida racionalnosti i učinkovitosti krije tehnokratski model moći: AI ne predstavlja svjesnu volju, već impersonalnu logiku Kapitala koja zamagljuje etičku odgovornost i produbljuje strukturalnu nepravdu.