Jednom kada smo iznijeli čvrstu teorijsku tvrdnju da je um utjelovljen i jednom kada smo se složili oko značajnog utjecaja koji kultura ima na oblikovanje našega utjelovljenoga ponašanja, slijedi da utjelovljenje i enkulturacija ko-evoluiraju te su kooperativne prije nego kontrastivne. Temeljni argument koji taj zaključak podržava dolazi od evolucijskog kontinuiteta i gradualnog napredovanja od jednostavnijih prema složenijim oblicima života bez zaustavljanja ili praznina. Takav se pristup može uzeti u svrhu omekšavanja postojećih granica identiteta koje nas ekskluzivno odvajaju od (životinjske) drugosti. To, povratno, potpomaže zaključak da – ne samo načelno – organizmi jednostavniji od naših također mogu iskušavati i ponašati se na način koji nam ne bi bio stran. Enkulturacija se, tada, ne pojavljuje više kao jedinstvena za čovjeka. »Životinjski obrat« sučeljava nas s ogromnim dokazima koji opravdavaju korištenje termina »životinjska svjesnost« i »životinjska kognicija«, također i »životinjska kultura«. Ovdje će se to oprimjeriti sažetim pregledom kapacitiranosti životinja za izvedbu osnovnih aritmetičkih operacija. Ukoliko zaključak stoji, utoliko enkulturacija nije ekskluzivna privilegija Homo sapiensa te se proteže do elementarnih (tjelesnih) razina živućih bića.