Po nekim autorima, postoji nekoliko značajnih projekata o ljudskom pitanju u dvadeset i prvom stoljeću. Jedan je od njih potraga za ključem osobne sreće. U porastu je vjerovanje među ljudima da sustavi koji su nekada bili stvoreni da bi osnažili naciju, poput obrazovnog sustava, zdravstvenog sustava i sustava skrbi, trebaju služiti sreći i dobrobiti pojedinca, a ne obratno. Time se pravo na potragu za srećom preoblikovalo u prirodno pravo na sreću. Harari tvrdi da se BDP po glavi stanovnika, kao glavna mjera uspješnosti države, mora dopuniti ili zamijeniti BDS-om – bruto domaćom srećom. U ovom članku ispitat ćemo neke od vodećih ideologija i strategija usmjerenih na postizanje toga cilja. Optimizacija ljudskog iskustva, samo-obmanjujuće strategije i doktrina harmonije služe kao filtri zbilje pojedinca. Važno je zavarati ljude, dovesti ih u stanje radosnosti u kojem bi postali jeftiniji, produktivniji i optimalniji radnici u službi kapitala. Ideja postizanja društvene harmonije upravljački je mehanizam usmjeren na održavanje balansa unutar korporacijske zajednice. Ono što se nalazi iza tiranije jedinstva i potrage za srećom pretvara se u život koji zakriva stvarnost i vodi k dubljoj i daljnjoj potrošnji društvenih, emocionalnih i osobnih veza. Može li nam raspoznavanje širokog spektra ljudskih emocija i bitnih određenja ljudskog bića, poput brige i empatije, pomoći živjeti autentičnijim i sretnijim životom? Pojam sigurnog života, vođen ideologijom sklada i devizom koju Bauman opisuje riječima »ne talasaj«, ideja je života protivnog avanturi, šansi i riziku kao dokazano lažna alternativa životu pobune i žudnje za promjenom mišljenja, a time i žudnje za stvarnom srećom, usuprot iluziji sreće.