Autori se u naknadnom komentaru osvrću na teorijske i metodološke nedostatke svoje ranije objavljene studije o dobi i biračkom ponašanju u Hrvatskoj. Na teorijskoj razini ističu nedovoljnu razrađenost konceptualnog okvira i izostanak smještanja studije u odnosu na druga relevantna istraživanja koja se bave političkom socijalizacijom, političkom identifikacijom i društveno-političkim rascjepima. Na metodološkoj razini ističu probleme nedovoljne transparentnosti u prezentaciji rezultata testova multikolinearnosti i faktorske analize te u koncipiranju međuodnosa, operacionalizaciji i mjerenju varijabli poput dobi, obrazovanja, autoritarnosti, konzervativizma i populizma. Skromno zaključujući kako njihov rad ipak pridonosi napretku razumijevanja odnosa dobi i biračkoga ponašanja, autori pozivaju na buduća longitudinalna istraživanja koja bi mogla više reći o eventualnoj promjeni u intenzitetu utjecaja rascjepa na dobne kohorte. Njihov znanstveni autodafe kojim priznaju nedovoljnu komparativnu utemeljenost prethodnog istraživanja, konceptualnu i empirijsku, sažet je u pluralizaciji odabrane naslovne metafore kojom se ti izgubljeni akademski dječaci vraćaju putu akademske zrelosti pa dijete u vremenu postaje djecom u vremenu.