U trećem dijelu ove studije autor poduzima tematsku analizu romanesknog prostora romana Le Grand Meaulnes Henri Alain-Fourniera. Polazna postavka je: stvaranje romaneskne spacijalnosti u svojoj je osnovi pitanje uspješnog postupka estetske eksteriorizacije osobnog duhovnog prostora stvaraoca. Središte tog prostora je pjesnička slika, kao što je središte personalnog mita dominantna tema. U ovom slučaju to je slika žene koja inspirira temu potrage, njen prostor i smisao. Ta pasivna slika-lik pridat će prostoru, specijalnim procedeom metaforičke proliferacije, svoje atribute. Od prostora će nastati pejzaž koji će korespondirati s pejzažem duša glavnih likova, osobito pripovjedača. Autor ujedno otklanja neke tvrdnje biografske i idealističke kritike po kojima je takva kvaliteta prostora postignuta s činjenice što je središnja slika-lik realna psihološka predodžba-uspomena, rezultat osobne percepcije samog pisca. Za autora studije taj je susret od sekundarne vrijednosti: sliku je stvorio pejzaž, svijet uspomena iz djetinjstva, te razna estetska iskustva. Susret je samo »prepoznavanje« i prilika za pojavno određenje portreta glavne junakinje. Glavna se slika, prema drugom poglavlju ovog dijela studije, konstituira kao metafora eukronije i eutoplje, svijeta koji zbog ireverzibilnosti vremena postaje ukronijom i utopijom. Autor ih naziva zajedničkim imenom — romaneskna utopija. Njen glavni topos — dvorac, koji glavni junak nehotice otkriva i gdje boravi tri dana, posjeduje sve elemente utopijske potrage: zamršeni itinerar, udaljenost, insularnost, idealni red stvari, vladavinu nevinih, osjećaj vremenske neprolaznostt, festivitet pastoralnog (rusoistićkog) tipa... U središtu je lik Djevice-Majke. Traženje glavnog junaka za ponovnim povratkom u taj prostor otkriva se čitaocu kao traženje Apsolutnoga. No budući da su prostor i vrijeme relativnosti, slika se odvaja od ideje; ona postaje egzistencijalnom, dakle relativnom: predstavlja se kao slika doma, topline, supruge, sestre, majke. . . Treće poglavlje analizira fizičku pojavnost prostora u njena tri elementa: dimenzija, svjetlost i temperatura Taj je prostor u ovisnosti o prostoru utopije i O glavnoj slici. On je negativ romaneskne utopije. Da je to lako, autor zaključaju iz tipa specijalne meiaforike koja je vezana za samo hire i identitet glavne junakinje. Dimenzija se kao zapreka i granica profanog prostora veže za problem orijentacije i za nekompletnost itinerera. Ova, pak, nastala zbog tame i sna, postaje osnovnim razlogom neuspjeha potrage. Svjetlost, veoma slaba ali brižljivo disponirana i ikonizirana, ima ujedno estetsku i epifaničnu ulogu. Četvrto poglavlje nosi naslov »Znakovi«. Posvećeno je percepciji prostora, posebno boji, mirisu i zvuku. Boja je isključivo vezana za protok vremena (zelena, žuta, crvena) i za kakvoću vremena - atmosfere (sive nijanse). Crvena je destruktivna. Žuta zauzima najviše prostora, asocirajući prošlost, zaborav, neupotrebljeno vrijeme, podržavajući tematiku smrti kao opsjedajuću temu simboli,stičke poetike. Nju prati miris ustajalosti, »okus zemlje i smrti«. Zvuk, bilo muzički bilo prirodni, prigušen je i isprekidan. Tišina je evocirana često u vezi sa Smrću i Apsolutnim. Posljednje, peto poglavlje s naslovom »Značenja« rezimira metaforičke vrijednosti smrti glavne junakinje. One uključuju estetiku simbolizma, psiho- estetiku junaka, te egzistencijalnu problematiku samog romanopisca kao pripadnika jedne generacije.