Viktor Vida jedno je od najznačajnijih imena izvandomovinske (iseljeničke/emigrantske) književnosti. Percipiran je kao pjesnik "izoliranosti i iskorijenjenosti", najizrazitiji "Mediteranac u mladoj hrvatskoj lirici", "discipulus Matoševih duhovnih sljedbenika" te jedan od velikih pjesnika nove hrvatske poezije. Nerijetko sa snagom povijesno kritičkog pravorijeka, navedene atribucije govore u prilog imenu kojemu ni nesklone prilike u domovini nisu dokraja onemogućile književni život. Uz nesklonosti društvene prakse koja je šutnjom nastojala onemogućiti njegov puni život u tradiciji iz koje niče i koju svojom riječju i konstituira i obogaćuje, Vidinoj recepciji svakako je pridonijela i tragična smrt u Argentini. Za razliku od drugih pjesnika hrvatske izvandomovinske književnosti, Vida je doživio i domovinska izdanja i kritička čitanja. Uz kreativan oslonac na tijekove europskoga moderniteta, pogotovo talijanskoga hermetizma, pri tome se posebno naglašavala vezanost za "romantično-impresionističku liriku zagrebačkoga boemskoga kruga i Matoša, Wiesnera i Tina kao reprezentante navedena pjesničkog iskustva te s pjesnicima duhovne inspiracije. U Vidinoj književnosti nekoliko je autotopografskih, povlaštenih mjesta. Riječ je o iskustvima zavičaja, kavanskog pjesničkog i duhovnog bratstva te prognaničkoj zbilji koji i svojom učestalošću i referentnošću strukturiraju kao uporišta njegove književnosti i znakovito pripomažu razumijevanju i oblikovanju njegova ljudskog i književnog identiteta. U radu je naglasak na pjesničkim uporištima njegova ljudskog i pjesničkog svjetonazora.