Ovaj rad polazi od pretpostavke da se arhetipska otpornost mitskog čudovišta temelji na građi njegova tijela koje je ujedno i tijelo kulture koja ga je kreirala. Naime, u opreci prirode i kulture, tijelo čudovišta predstavlja kulturu. Ta uloga mu pripada, ne samo zato što se ono, za razliku od visokomimetičkog obrasca junaka, u prirodi ne potvrđuje, nego u prvom redu stoga što je život čudovišta autohtoni proizvod svijeta književnosti i što su temelje alternativnih svjetova mogla postaviti jedino bića koja izviru iz mašte, netaknuta zakonima zbilje. U prvom dijelu ovog rada analizira se morfologija izabranih čudovišta kao temelj za daljnje izlaganje morfologije kulture koja ih proizvodi. Kriterij reprezentativnosti junaka koji je u sukobu s određenim čudovištem, reducirao je prikaz na 31 primjer čudovišta izabranih iz 14 drevnih predaja. Tablični morfološki prikaz daleko je od sveobuhvatnog; izostavljena su sva reprezentativna čudovišta koja u određenoj kulturi nemaju rivala, kao i brojne predaje za koje nije bilo dovoljno pouzdanih izvora. U drugom dijelu rada, polazeći od izlaganja morfologije, razmatra se odnos estetske, etičke i ontogenetske dimenzije čudovišnog, te se analizira njegova psihološka i ideološka funkcija. Na kraju se nudi definicija čudovišta utemeljena na prethodno obrazloženim proturječjima mitskog fenomena čudovišnosti.