U radu se analiziraju prikazi neprijatelja u djeci namijenjenim djelima Hrvoja Hitreca iz devedesetih godina 20. stoljeća na primjeru romana Smogovci u ratu (1994) i Kanjon opasnih igara (1994) te njihovih poslijeratnih televizijskih odnosno filmskih adaptacija koje su u Hrvatskoj bile relativno zapažene zahvaljujući kvantitativnoj skromnosti tadašnje igrane filmske produkcije. Rad se oslanja na imagologiju (Leerssen) i prethodne studije o povijesti dječje književnosti (Zima, Majhut), a u analizama se primjenjuju naratologija i kontekstualno čitanje. U čitanju analiziranih djela posebna je pozornost usmjerena na određivanje narativne funkcije dječjih likova te utvrđivanje raznih vidova stereotipizacije i mehanizama dehumanizacije Drugoga. Analiza pokazuje da se u analiziranim djelima Hrvoja Hitreca neprijatelj – četnik koji često pars pro toto označava Srbe – sustavno prikazuje kao nositelj kolektivnoga zla. Pritom se kolektiv stereotipno obilježava negativnim kodiranjem jezika, izgleda i ponašanja, a napose atribucijom etnički uvjetovanoga nasilnoga habitusa. Nadalje, analiza pokazuje da u Hitrecovim romanima, uz pripovjedača i odrasle likove, čak i dječji likovi sudjeluju u prenošenju negativnih stereotipa i legitimizaciji sukoba. Zapažene propagandne karakteristike Hitrecovih romana povod su za kritičko preispitivanje uloge dječje književnosti u oblikovanju etničkih i moralnih predodžbi te za isticanje potrebe za odgovornijim prikazima Drugoga u kontekstima koji su obilježeni ratnim traumama.