Ivan Kukuljević Sakcinski mnogo je putovao, a osobito rado i mnogo u Dalmaciju uočivši njezin značaj za organizaciju Hrvata u suvremenu naciju. Kukuljević je putovao nakon što je Jernej Kopitar odnio mnogo vrijednih starih knjiga iz nekadašnje mletačke Dalmacije, ali ne iz Dubrovnika jer ga u Dubrovnik nije pustio vrlo utjecajni fra Innocenzo Čulić. Kukuljević je putovao u manja mjesta i župe, tražio po samostanima i crkvama i nalazio mnogo glagoljskih rukopisa. U glagoljici je prepoznao pravo staro pismo Hrvata i hrvatski nacionalni identitet. Glagoljica je ujedno za nj bila odnos prema Češkoj, a veze hrvatskih i čeških intelektualaca presudne su u organizaciji Hrvata u suvremenu naciju jer je hrvatski preporod kasnio za oko četiri desetljeća za češkim. On se dopisivao sa Pavelom Josefom Šafařikom koji je bio počelo čeških veza sa južnim Slavenima jer se njegova kći udala za Josefa, oca Konstantina Jirečeka koji je nastavio razvijati te veze. Šafařik je međutim bio vezan sa Vukom St. Karadžićem i blizak velikosrpskim nazorima ovoga pisca s kojim se Kukuljević sukobio jer je Karadžić hrvatske narodne pjesme izdavao kao srpske. Kukuljević je u svojim pismima, a napisao ih je mnogo, oprezno upozoravao Šafařika da je Dalmacija ipak hrvatska zemlja i to dokazivao njezinim vrlo brojnim glagoljskim rukopisima.