Pokazavši u uvodnom dijelu na molitveni kontekst Očenaša u Matejevu i Lukinu evanđelju, na njegovu teološku i antropološku strukturu, na njegovo mjesto i značenje u liturgiji rane Crkve, autor se pozabavio u prvom i drugom dijelu teologijom oslova i prvih triju želja Matejeve verzije. Oslov je temelj Očenaša i svake pojedine želje i molbe, sažetak svega onoga što je Isus htio reći o Bogu, sebi i čovjeku. Oslovljavajući Boga djetinjim rječnikom ispravlja sliku o njemu, objavljuje svoj sinovski odnos i omogućuje nama, svojoj braći, da ga smijemo zvati kao i on "Abba-Oče". Prve tri želje "teološke" naravi, isklesane u pasivu, nanizane jedna iza druge, povezane zajedničkom posvojnom zamjenicom "tvoje-tvoja" tvore jednu cjelinu i osvjetljuju jedna drugu. Ime se Božje proslavljuje dolaskom Božjega kraljevstva, a Božje kraljevstvo dolazi ispunjenjem Božje volje.