U radu se govori o jedinstvenoj strukturi društvenog života u vrijeme humanizma i renesanse na našim prostorima, odnosno o dubrovačkom plemstvu. Dubrovačko plemstvo je predvodilo i društveni i politički život grada Dubrovnika, bili su svojevrsna elita koja je imala sve konce u svojim rukama. Plemići su od najranijih dana bili odgajani za svoje dužnosti, i na poslovnom i na privatnom planu su se uvelike razlikovali od ostalih pučana. Vjerno su čuvali uspomene na svoje plemićke pretke, čuvali su čast i obveze koje su od njih naslijedili i prenosili ih svojim potomcima. U radu se govori i o glasovitom zatvaranju Velikog vijeća koje je čvrsto odredilo granice između plemića i svih ostalih građana grada i Republike, uspjesima i nevoljama koje je to zatvaranje dubrovačkim plemićima donijelo, pa i o raskolu plemstva na dvije grane: sorboneze i salamankeze.