Sustav školstva nalazi se u svojevrsnoj krizi. To krizno stanje uočavamo putem raznih indikatora koje autori dijele u dvije podskupine: (a) indikatori kvalitativne ; (b) indikatori kvantitativne naravi. Uzroci krize višeslojni su i raznoliki, te ih različiti autori na različite načine sistematiziraju i klasificiraju. Dosadašnja istraživanja i promišljanja upozoravaju na obrnutu proporcionalnost vertikale školskog sustava, rezultati izraženi efikasnošću (prolaznošću, numerus clausus) opadaju. Analogno tome, što više idemo u vertikalu školskog sustava, opada suradnja škole i obitelji. Temeljem toga, u radu se polazi od teze da je suradnja škole i obitelji relevantan čimbenik u razvoju i postignućima učenika. U radu autori propituju suradnju škole i obitelji na razini školskih podsustava - predškolskog, osmoškolskog i srednjoškolskog segmenta odgoja i obrazovanja imajući u vidu učenika u epicentru na kojeg djeluju: škola, obitelj, okolina i razni drugi društveni čimbenici. Što je ta utjecajna suradnja više sinkronizirana, očekivani su rezultati razvoja učenika veći.