Iz cjeline Ciprinih promišljanja vezanih uz Platonovo filozofiranje nazire se središnje i čvorišno mjesto koje Platonu pripada u misaonom horizontu Metamorfoza metafizike. Budući da u eteričkoj naravi ideje na djelu nije drugo do eterička kozmičnost sopstva, a da je grčka metafizika, kao metamorfoza vegetativne moći duše, u bitnom smislu kozmička, to se može ustvrditi da u Platonovu mišljenju najjasnije izlazi na vidjelo srž grčke epohe filozofije kao „ eteričke metafizike” . Parmenid misli bivstvenu cjelinu kao izvornu istotu bitka i znanja. No već se u njega javlja problem da se privid, pripadan smrtnicima, pojmi kao unutrašnje zbivanje same Sphaĩ re. U Heraklita je u prvom planu čista moć drugotvorenja istine u prividu, pri čemu međutim bitak dospijeva u pozadinu i prikriva se vlastitom mogućnošću bivanja. U Anaksagore više nije riječ o tome da bi unutrašnji rascjep istine i privida bio pripadan istini, već je na djelu posvemašnji prelazak u pričin čistog i apsolutnog uma. Sokrat na neki način predstavlja krajnji korak te samonegacije, budući da pričin reducira na ono puko antropologijsko, etičko. Grčka metafizika tako nasljeduje sebipriturječno zbivanje cjeline – to da se bivstvena cjelina ujedno i razdvaja i spaja, da je jedno i mnogo, tj. da je eterična. No, to što otkriva grčka metafizika – eterički karakter kozmičkog vremenjenja bivstvene cjeline istine – nije, kako se naznačilo, obilježje samo grčke metafizike, nego ono noseće metafizike kao takve i u cjelini. Jer temeljna je Ciprina misao upravo ona o metamorfoziranju bivstvene cjeline istine kao kozmičkog sopstva, u kojem ono, ostajući sebi isto kao kontinuirana istota bitka i znanja, diskontinuirano vremeni u svakom pojedinom biću. Razmatranja u ovom radu nastoje pokazati kako upravo u Platonovu filozofiranju metamorfoziranje bivstvene istote znanja i bitka biva primjereno pojmljeno i istumačeno kao unutrašnji karakter te istote same. Uklanjajući se naime, kako apsolutnosti privida (Heraklit) tako i stajnosti Sphaĩ re (Parmenid), Platon to dvoje misli ujedno kao kozmičko bivanje-vremenjenje eteričke ideje. To pak ne znači drugo do da je metamorfoziranje nužna forma istine, budući da su privid i drugotvorenje pripadni ideji kao bivstvenom biću. Utoliko se čini da Platonovo filozofiranje, onako kako je došlo do riječi u okviru Ciprine interpretacije, ne sabire samo srž grčke eteričke metafizike, nego metafizike kao takve i u cjelini.