Mogućnosti i reakcije genotipova mogu se opisati u multidimenzionalnom prostoru, u kojemu svaka dimenzija predstavlja jednu od ispitivanih okolina čije su koordinate prinos ili neko drugo svojstvo. Multivarijatni model analize za pokuse u prostoru i vremenu stavlja prinos genotipa od interesa u odnos sa svim ostalim prinosima. Stoga za preciznu procjenu prosječnog prinosa nekog genotipa g u okolini e nisu dovoljni podaci samo o genotipu g u okolini e. Relevantani su podaci iz cijelog pokusa: podaci o genotipu g u ostalim okolinama, podaci o ostalim genotipovima u okolini e. Model aditivnih glavnih efekata i multiplikativne interakcije (Additive Main effects and Multiplicative Interaction - AMMI model) analitičko je sredstvo za interpretaciju interakcije genotipa i okoline (GAUCH i ZOBEL, 1988; CROSSA et al., 1991; VAN EEUWIJK, 1993; FOX et al., 1997). AMMI je kombinacija ANOVA (aditivnost) i PCA (multiplikativnost) u jedinstvenoj analizi i ordinacijska je metoda. AMMI generira skup modela: modeli AMMI1 i AMMI2 najčešće su dovoljni za interpretaciju interakcije i smatraju se najboljima u skupu AMMI modela. Cilj je bio: proučiti utjecaje interakcije GxE za 12 genotipova šećerne repe (u testiranju republičke sortne komisije od 1995. – 1997.) i standard, u šest dostupnih okolina (Osijek i Čepin od 1995 do 1997) za neka svojstva/varijable. Završnici analize, primjeni multivarijatne tehnike PCA i rezultirajućih biplota prethode kompleksni biometrijski postupci (VAN EEUWIJK et al., 1995). Biploti (KEMPTON, 1984) prikazuju isključivo interakcijske efekte, dok su glavni efekti nevidljivi, potisnuti u ishodište (u točku 0,0), pa ne mogu poslužiti za vrednovanje genotipova. Okoline u kojima je interakcija genotip x okolina za tehnološki prinos šećera izrazito jaka su Čepin, 1995. i Čepin, 1997. godine. Na lokaciji Čepin u 1995. godini genotipovi H4671, ROXANE i KWS255 imaju visoki tehnološki prinos šećera, što ukazuje na njihovu dobru prilagodljivost takvim okolinama, dok za genotipove COBRA i OSNADA vrijedi suprotno. Genotipovi KWS255 i H6852 izrazito su slabe prilagodljivosti u Čepinu, 1997. godine, dok je genotip M9505 na istoj toj lokaciji visokog tehnološkog prinosa. Ostali genotipovi i okoline čiji su vektori kraći, a udaljenosti od ishodišta manje, ne pokazuju izrazitiju interakciju. Tehnološki prinos šećera za te genotipove ne varira znatno obzirom na promjene okolina čime je dokazana njihova prednost, jer nisu podložni djelovanju interakcije pa ih možemo smatrati stabilnima (ili općenito adaptabilnima) za ovo svojstvo u testiranim okolinama. Ovakve i slične rezulate trebalo bi iskoristiti u budućnosti pri izboru lokacija koje moraju biti u području uzgoja biljne vrste, a međusobno maksimalno moguće različite - nekorelirane. U cilju veće racionalizacije, o izboru lokacija trebalo bi raspravljati na temelju izlaznih rezultata kakve nudi model AMMI.