Matičin časopis Hrvatska revija izlazio je kao mjesečnik redovito od 1928. do 1945. godine, do sloma NDH godine u Zagrebu. Nakon šestogodišnjeg prekida ponovo je pokrenut u emigraciji u Buenos Airesu, da bi se 1991. opet vratio u Zagreb u okrilje Matice hrvatske gdje i danas izlazi. S namjerom da okupi svu intelektualnu hrvatsku elitu i pruži čitateljima i matičinom članstvu uvid u najnovija književna, društvena, kulturna i umjetnička događanja, na stranicama Revije javljali su se kao suradnici književnici i znanstvenici, kritičari, povjesničari, publicisti, umjetnici i političari. Uređivali su je vrsni jezikoslovci, književnici, kritičari. Mnogi među njima bili su rođenjem Slavonci ili su Slavoniju nosili u srcu. U sadržajima svojih priloga nisu stoga mogli izbjeći slavonski kontekst, širinu i ljepotu slavonskog pejzaža, toplinu, dobrotu i otvorenost slavonskog čovjeka sa svim životnim temama i okruženjima. Od prvog pokusnog broja 1928. kada su se svojim tekstovima javili književnica Ivana Brlić- Mažuranić, jezikoslovac, književni kritičari prevoditelj, Julije Benešić, književnik i teatrolog Slavko Batušić, bilo je jasno da će Slavonija u novom književnom časopisu biti zastupljena vrsnim autorima sve do posljednjeg broja. Rad će istražiti osamnaest godišta domovinskog izdanja Hrvatske revije te dati pregled autora, suradnika i tematskih priloga vezanih uz Slavoniju. Revija je bila središnji književni časopis međuratnog i ratnog razdoblja, pa su u njoj mnoge pjesme, književne kritike, novele, prijevodi, i prikazi objavljeni prvi put, a danas su dio književne povijesti. Ovaj rad dati će uvid u stranice časopisa Hrvatska revija s obiljem do sada nepotpuno istražene građe, koja će može pomoći budućim istraživačima, autorima novih „slavonika“ slavonskih čitanki ili zavičajnih antologija.