Autor na temelju arhivske građe, literature i suvremenog tiska razmatra djelovanje Hrvatske (republikanske) seljačke stranke i njezinog predsjednika i vođe Stjepana Radića u Dalmaciji u razdoblju od 1918. do 1929.godine. Dalmatinski gradovi poslije sloma Austro-Ugarske Monarhije u novoj državnoj zajednici Kraljevini SHS očekuju konačno rješenje dugogodišnjih političkih, nacionalnih i gospodarskih problema. Borba protiv talijanske iredente, pored ostalog, ubrzala je formiranje nove zajednice koja primat vodeće snage ujedinjenja (Srbije) osigurava centralističko-unitaristički organiziranom državom. Programsko oblikovanje integralnog političkog pokreta i unitarističkog nacionalnog koncepta dolazi u Splitu, a uskoro i cijeloj Dalmaciji, do izražaja još prije formiranja monarhističke zajednice, premda će posljedice velikosrpske hegemonije uvjetovati izuzetno brz stupanj opozicionog opredjeljenja najširih masa, što neće biti karakteristika dobrog dijela pragmatične jugo-inteligencije. Prodor Radića u Dalmaciju i snažni eho hrvatskog nacionalizma u seljačkim redovima nakon 1923. godine žustro su demistificirali “vidovdansko jugoslavenstvo”, vizionarski najavljujući turbulentnu budućnost u kojoj hrvatska nacionalna posebnost i socijalna prava zauzimaju posebno mjesto. Politička budnost liberalne inteligencije naklonjene jugoslavenskom integralizmu, u Splitu je održavana apokaliptičnim vizijama navodno separatističkih pokreta koji nekažnjeno cijepaju vidovdanske relikvije. Tek će snažniji prodor hrvatskog nacionalnog (seljačkog) pokreta u dalmatinskoj Zagori i uzduž obale od 1923. godine, razdrmati građanske slojeve i utjecati na preorijentaciju inteligencije, otvarajući mučan i krivudav put pronalaska hrvatske nacionalne matrice. Upravo će se na liniji otpora rigidnom velikosrpskom centralizmu u Splitu, Dubrovniku, Šibeniku i drugim mjestima profilirati federalistički i antihegemonistički otpor Beogradu, koji će nakon skupštinskog atentata 1928. odbaciti stare formule, podvrgavajući čak i socijalne probleme jedinstvenoj nacionalnoj akciji. Uloga Stjepana Radića na planu nacionalnog osvještavanja i očuvanja nacionalne individualnosti Hrvata, unatoč svim nedosljednostima i protivurječnostima, presudno se osjećala i na području Dalmacije, gdje je H(R)SS legalnom političkom akcijom uspjela poraziti hegemonističke nasrtaje centralističkih i jugounitarističkih snaga. Općinski izbori 1928.godine, koji postaju indikatorom zrelosti i mobilnosti radićevskih ideja, definitivno gase sve svijeće “jugoslavenstvujuće” romantike i pomno njegovane jugo-karizme. Perjanice vidovdanske ideologije Dalmaciju će, a poglavito Split i Dubrovnik, proglasiti oazom hrvatskog separatizma. Radićeva smrt 1928.godine okončat će procese diferencijacije, učvršćujući hrvatski oporbeni zid pred novim iskušenjima koja dolaze.

Relying on the results of previous research projects and the newspapers of the time, the author describes the political activity and the lesser known processes of the appearance and the struggle of the Croatian (republican) Peasant Party in Dalmatia during the period between 1918 and 1929. The inroads Radić made into Dalmatia and the powerful echo of Croatian nationalism amongst the peasants after 1923 gradually but thoroughly undermined the tenets of the unitary Yugoslav option which had proferred itself as a redemptive idea immediately before the end of W. W. I. It was within this context of opposition to the rigid greater Serbian centralism that a federalist and antihegemonic resistance to Belgrade profiled itself in Dalmatia which with the appearance of Stjepan Radić steered the H(R)SS peasant movement from the margin towards republican ideas and a state where the different nationalities would have equal treatment. The dangerous Orjuna movement had to be overcome and the agents of an aggressive Yugoslav nationalism, who crying out against Radić's supposed separatism and Italian irredentism occupied positions of political power, had to be dismantled before the final victory of the Croatian idea within the cities and throughout the countryside. The 1925 parliamentary elections and especially the 1926 municipal elections marked the crucial years for the affirmation of HSS in Dalmatia. The party's critical position grew in power after the breakup of the short-lived agreement with the Radical Party and during its subsequent association with Pribićević's independent democrats in 1927. Stagnating political circumstances led to the further deterioration of relations with Serbian parties and to the demands made by the SD coalition to contain greater Serbian hegemony. All of this came to a head with the assassination in the parliament and the killing of Stjepan Radić. The municipal elections in 1928 marked the final defeat of Serbian parties in Dalmatia and their retreat before the unified Croatian corpus whose radical demands for the transformation of the country were blocked by the king's dictatorship.