Reljefometar zauzima značajno mjesto u arhitektonsko-plastičkom opusu Vjenceslava Richtera i interesantan je za promišljanje odnosa originala i varijante na formalnoj i terminološkoj razini te originalnosti umjetničkog djela na idejnoj razini. Richter 1964., u jeku Novih tendencija, stvara Reljefometar I, transformabilni objekt sastavljen od 10.000 pomičnih aluminijskih elemenata koji tvore sistem koji u sebi sadržava potencijalno beskonačan broj varijacija početne plastičke situacije. Oblikuje ga kao otvoreno djelo u kojemu je svaka intervencija ujedno i promjena prethodnog stanja. Uvođenjem kinetičke dimenzije, svakim se pokretom pojedinog elementa konstruira i kreira novi izgled te se može govoriti o originalnim varijantama/varijacijama unaprijed zadanog sistema od kojih je svaka konstelacija elemenata interakcija na razini djelo – promatrač i novo plastičko promišljanje koje varira od nasumičnog i slučajnog interveniranja u epidermu djela do razrađenih i kontroliranih vizualnih sklopova kojima se ostvaruju uvijek novi prostorni oblici i intervencije u prostor. Tijekom šezdesetih nastaje niz verzija Reljefometra zasnovanih na istom sistemskom principu vizualne promjenjivosti jednom zadane konfiguracije elemenata. U istom periodu, polazeći od strukture Reljefometra, ali oduzimajući mu njegove ključne odrednice – kategoriju pokretljivosti i interaktivnosti u kojoj je promatrač sukreator djela – Richter stvara serije sistemskih plastika u kojima fiksira pojedine vizualne permutacije i varijante te napuštajući strogi okvir kvadrata istražuje vizualna događanja u polju suodnosa volumena i prostora odnosno svjetlosti i sjene.