U razdoblju od 2000. godine do danas promjene u hrvatskom sustavu visokog obrazovanja postale su dijelom obrazovne politike, pri čemu se dojmovi o provedbi Bolonjskog procesa kreću u rasponu od potpunog osporavanja do (ne)kritičkog zagovora. Iako su pedagoška, didaktička i metodička pitanja provedbe Bolonjskog procesa u hrvatskom sustavu visokog obrazovanja uglavnom ostala na marginama, ohrabruje spoznaja da Bolonjski proces podupire nastavu usmjerenu na studenta koja bitno mijenja, kako ulogu visokoškolskog nastavnika, tako i ulogu studenta. Pritom se naglasak stavlja na potrebu razrade modela cjeloživotnog obrazovanja visokoškolskih nastavnika usmjerenog na stjecanje dodatnih nastavničkih kompetencija, pri čemu značajan segment njihova cjeloživotnog obrazovanja svakako treba obuhvatiti i poticanje razvoja njihove osobne kreativnosti, uz istovremeno stvaranje pretpostavki za otvaranje didaktičkih mogućnosti za poticanje i razvoj kreativnosti studenata s ciljem oslobađanja njihovih kreativnih potencijala, posredstvom kojih će po završetku studija ostvariti konkurentnost i aktivno uključivanje u svijet tržišta rada.