U ovom se radu razmatra priroda i stupanj interakcije leksičke prozodije i intonacije u hrvatskome jeziku. To se čini u okviru dvotonskoga generativnog kompozicijskog modela Pierrehumbert (1980). Četiri leksička prozodijska uzorka standardnoga hrvatskog (četiri tradicionalna 'akcenta') interpretiraju se u pojmovnom okviru navedenog modela. Eksperimentalnim istraživanjem utvrđuju se priroda i stupanj interakcije leksičke i postleksičke prozodije. To se čini promatranjem melodijskih vrhunaca u strogo kontroliranim uvjetima dvaju korpusa. Najveći utjecaj leksičke prozodije na intonaciju utvrđuje se kod uzlaznih akcenata te u završnom položaju u intonacijskoj frazi. Učestalost očuvanja leksičkih prozodijskih uzoraka u hrvatskoj intonaciji također raste s povećanjem stupnja metričko-pragmatičke prominencije promatrane riječi unutar intonacijske fraze. U slučajevima gdje nije očuvan leksički akcent, dakle, gdje je leksička prozodija podložna utjecaju intonacije, identificiran je intonacijski morfem L*+H, koji se povezuje s čitavim spektrom alternativnih prozodijskih i paralingvističkih obilježja.