U tipičnom kliničkom okruženju bolesnici s poremećajem hranjenja liječe se kombinacijom farmakoterapije i psihoterapije. Somatsko zbrinjavanje i nutricionističko savjetovanje također su dio terapijskog plana. Terapijske opcije su hospitalizacija, psihoterapija i farmakoterapija. Prvi uvjet koji treba zadovoljiti u terapiji anoreksije nervoze je uspostava adekvatne prehrane i nutricijskog statusa, jer dehidracija, gladovanje i neravnoteža elektrolita kompliciraju kliničku sliku, dovode do pogoršanja općeg stanja, a u najtežim slučajevima i do letalnog ishoda. Od psihoterapijskih metoda primjenjuje se kognitivno-bihevioralna psihoterapija i psihodinamska psihoterapija koja je osobito indicirana kao nastavak liječenja nakon što bolesnica izađe iz bolnice. Kod mlađih bolesnica (mlađih od 18 g.) poželjno je i obitelj uključiti u obiteljsku terapiju. U medikamentoznoj terapiji poremećaja hranjenja istraživana je gotova svaka skupina psihofarmaka, što je odraz refrakterne naravi bolesti. Do danas, ni jedan lijek ili skupina lijekova nisu specifični za terapiju anoreksije, a za liječenje bulimije registriran je samo fluoksetin. U radu je dan pregled istraživanja o efikasnosti antidepresiva, antipsihotika, anksiolitika i drugih lijekova u liječenju poremećaja hranjenja. Najviše je istraživanja o uporabi antidepresiva, osobito selektivnih inhibitora ponovne pohrane serotonina. Uz poremećaja hranjenja često je usporedno prisutan i depresivni poremećaj, pa se time opravdava uporaba antidepresiva. Antidepresivi nisu posebno učinkoviti u bolesnica kada su niske tjelesne težine, ali njihova je vrijednost u prevenciji relapsa nakon opravka tjelesne težine. Bizarno poimanje izgleda tijela u poremećajima hranjenja psihotično je po načinu razmišljanja pa se tu nalazi opravdanje za pokušaj liječenja antipsihoticima. Ostale skupine lijekova primjenjuju se rjeđe i njihovo je djelovanje nespecifično. Istodobnom primjenom psihofarmaka i psihoterapije značajno se poboljšava prognoza.