Problem odnosa između jezične strukture i govorećeg subjekta zahvaća skoro svaku lingvističku teoriju još i prije Ferdinanda de Saussurea koji je tu dihotomiju razvio do krajnjih konzekvenci u utemeljenju strukturalizma kao znanstvene paradigme. Tu centralnu dihotomiju prate i druge poput one između funkcije i forme te primata jezika ili mišljenja. Razmatrajući tako lingvističke teorije prije i poslije Saussurea možemo vidjeti da je svugdje barem implicitno prisutan ovaj problem. Kako bi se taj problem nadišao, u ovom se radu konstituciji govorećeg subjekta prilazi mimo ustaljenih dihotomija koristeći koncepte jezičnog upravljanja, metajezika te metajezične sposobnosti. Uz to dolaze pretpostavke o svjesnosti jezične djelatnosti, njezinu inherentno metajezičnom karakteru te mogućnosti konstituiranja subjektivnosti samoga govornoga aktera pomoću refleksivnosti i dijalogičnosti. U tu svrhu govoreći se subjekt provlači kroz tri dimenzije sa svojim specifičnim problemima – kroz filozofsku, političko i pragmatičku dimenziju. Glavna je značajka filozofske dimenzije ontološko i epistemološko utemeljenje jezičnoga fenomena te odnos jezika i mišljenja; kod političke dimenzije riječ je o pitanjima moći i hegemonije; na pragmatičkoj se razini ističe raspad dihotomije između deskriptivnosti i performativnosti kao različitih jezičnih funkcija. Konačno, cilj je rada na navedenim pretpostavkama afirmirati metalingvistiku univerzalnoga karaktera ostajući u imanentnim okvirima, tj. u okvirima samoga jezika