U radu je analiziran specifičan aspekt vjerničke egzistencije u kojem zastupamo tzv. egzistencijalni dokaz vjere. Čovjek je, naime, oduvijek usmjeren na Boga u smislu da naslućuje da pored svih ciljeva koje u životu ostvaruje postoji onaj jedan najviši koji predstavlja krajnji cilj njegova egzistiranja. Sluti da je upravo Bog taj najviši cilj i smisao te pokušava dokazati Božju opstojnost, iako se iz perspektive naravne teologije i s obzirom na tradiciju (analitičke) filozofije religije pokazuje ne manje važnim proniknuti u temelje njegova egzistencijalnog življenja i iskazivanja vjere u Boga. To su također isticali suvremeni autori tzv. egzistencijalističke provenijencije poput Søerena Kierkegaarda i Karla Jaspersa. Promatrana u tom kontekstu rasprava o dokazivanju Boga predstavlja samo jedan aspekt šire rasprave u kojoj treba vidjeti na koji način čovjek živi, a zatim i opravdava svoju vjeru u Boga. U suvremenoj filozofiji religije, a posebice onoj analitičkoj, stručnjaci su najčešće posvećeni traženju evidencije o Božjoj opstojnosti, iako je prema našim autorima možda i važnije svjedočiti te na taj način dokazati svoju vjeru u Boga kao stvarnu svrhu i smisao cjelokupne egzistencije. Zato u radu nastojimo ukazati na iznimnu važnost egzistencijalne dimenzije vjere i života po vjeri.