Povijesni razvoj uzrokovao je izrazitu prostornu isprepletenost Hrvata, Bošnjaka, Crnogoraca, Srba. Ta prožetost ne bi mogla stoljećima opstojati da unutar svih tih naroda nije postojala sposobnost koegzistencije. Tijekom nacionalno-formativnih procesa oblikovani su politički, u osnovi državotvorni ciljevi sve četiri, sada već nacionalne zajednice. S obzirom na međuetničku ispremiješanost i ti su se ciljevi uvelike međusobno preklapali. U tim uvjetima unutar svake od spomenute četiri nacije društveno-humanističke znanosti djelovale su ne samo u korist nacionalne afirmacije već su svoju produkciju znatno prilagodile državotvornim težnjama vlastitih naroda sa svrhom njihova opravdanja i mobilizacijom društva prema ostvarenju željenih projekcija. Na tom polju poseban su doprinos dali srpski historičari. Pored ostalog, raskošnim definiranjem inicijalnog okvira »srpskih zemalja«, takvog kakav bi bio utvrđen još po pretpostavljanom doseljavanju Srba u 7. stoljeću. Gledano sa suvremenog aspekta, približno tri četvrtine prostora tih inicijalnih »srpskih zemalja« danas su dijelom Albanije, Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Hrvatske. U priloženom radu razmotrit će se etnički razvoj na tlu navodnih »srpskih zemalja« i analizirati zbog čega je iz srpske perspektive bitno njihovo prvotno lociranje upravo u smjeru zapada i Jadranskoga mora.